Ako pogledamo širu sliku, u razvoju osobnoga identiteta ljudska je dimenzija naravno veoma važna (otkrivanje i služenje talentima i sposobnostima, pozitivno prihvaćanje tih talenata od drugih ljudi), ali u konačnici je odlučujuća duhovna dimenzija, uspostava istinskoga i duboka odnosa s Bogom, prihvaćanje i življenje ovih riječi: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1,11). Bog, kada objavljuje svoje očinsko lice, čovjeku omogućuje da otkrije svoje vlastito lice.

Otkriće mojega dubokog identiteta zapravo je prava objava. Kad se objavljuje kao Stvoritelj, Spasitelj i Otac, Bog čovjeku objavljuje njega samoga. Svakome objavljuje ono što je u njemu jedinstveno: jedinstvenu ljubav kojom ga Bog ljubi, jedinstvenu ljubav koju on može pružiti Bogu i svijetu, ljubav koju nitko ne može pružiti umjesto njega. Ja neću biti ni sveti Franjo ni Majka Terezija, ali ja mogu ljubiti Boga kao što ga nikada nitko drugi nije ljubio (što je bila želja mnogih svetaca). Ja u sebi na jedinstven način nosim sliku Boga, na jedinstven način mogu postati sličan Kristu, mogu donositi jedinstvene plodove.

Treba ipak napomenuti jedno. Proces kroz koji prolazi osoba kako bi došla do svojega dubokog identiteta, do istinskoga poznavanja sebe, svojega poslanja, milosti koja na njoj počiva, nije ni mirno ni pravocrtno postupno stjecanje sposobnosti, kvaliteta itd. Taj proces često je paradoksalan, posve u skladu s logikom evanđelja: moramo izgubiti sebe da bismo se našli. Taj proces prolazi kroz mnoge kušnje, neuspjehe, poniženja, bolna lišavanja, čak i jadne padove (poput svetoga Petra). Moramo postati svjesni svojega radikalnog siromaštva i svoje nemoći. To je potrebno kako bismo odbacili onaj neprirodni i voluntaristički dio svojega identiteta i kako bismo radikalno dokinuli taštinu, iluzije, narcizam, sebično traženje samoostvarenja koje se skriva u svakom čovjeku. Površni ja mora umrijeti kako bi se pokazao pravi identitet. Paradoksalno, kad prihvatimo svoje siromaštvo, otkrivamo kakvo smo čudo u Božjim očima. Moramo prodrijeti kroz duboke slojeve vlastite bijede kako bismo otkrili netaknutu i svetu jezgru svoje osobnosti, a to je jedinstvena Božja ljubav za nas i mogućnost da tu ljubav po njegovoj milosti možemo davati drugima.

Tko iz dubine svojega siromaštva ne prestaje iskreno tražiti Boga i odgovarati na njegove pozive, prije ili kasnije moći će iz dubine duše izgovoriti riječi Psalma 139: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.“

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jacquesa Philippea “Naučiti primati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.