Nije teško prezreti čovječju utjehu, kad imamo Božju.

Mnogo je i veoma mnogo, kad tko može biti i bez ljudske i bez Božje utjehe, te kad Bogu na čast hoće da podnese pustoš srca i ni u čemu neće takav da traži samoga sebe i ne gleda na svoju zaslugu.

Što je velika u tom, ako si uz milost Božju radostan i pobožan? Svako želi sebi takav čas.

Dosta lagodno juri onaj, koga milost Božja nosi. I koje čudo ako čovjek ne osjeti bremena kad ga Svemogući nosi, a vodi najveći vođa?

Rado primamo štogod za utjehu i teško se čovjek odriče sam sebe.

Pobijedio je sveti mučenik Lovro svijet sa svojim svećenikom, jer je sve prezreo što se na svijetu činilo ugodno. Za ljubav Kristovu još je i to krotko podnio, da ga rastave s papom Sikstom, kojega je veoma ljubio.

Dakle iz ljubavi je prema Stvoritelju nadjačao ljudsku ljubav, i mjesto ljudske utjehe volio je odabrati volju Božju.

Tako se i ti iz ljubavi prema Bogu nauči odreći se kakva rođaka ili dragog prijatelja.

I ne žalosti se odviše, ako te prijatelj ostavi, jer znaš, da nam se jednom svima rastati.

Mnogo i dugo se mora čovjek u sebi boriti, dok se ne nauči sebe posve svladali i svu svoju ljubav prenijeti na Boga. Kad se čovjek upre na sebe sama, lako se poklanja ljudskoj utjehi.

Ali ako tko zaista ljubi Krista i živo prianja uz krepost, taj ne želi ljudske utjehe i ne traži takove sjetilne naslade, već voli podnijeti oštre napore i teške poslove radi Krista.

Kad ti dakle Bog dade duhovnu utjehu, primi je zahvalno, ali znaj, da je to dar Božji, a nije tvoja zasluga.

Ne ponesi se, ne raduj se odviše i ne budi preuzetan, već budi ponizniji zbog dara te oprezniji i bojažljiviji u svakom svom poslu; jer će minuti duhovna utjeha i doći će napast.

Kad ti nestane utjehe, no očajavaj odmah, već ponizno i strpljivo očekuj nebeski posjet, jer te Bog može obdariti obilatijom milošću i utjehom. To niti je što novo niti čudnovato za one, koji poznaju putove Gospodnje, jer kod velikih svetaca i kod starih proroka budu česte takove izmjene.

Zato je netko osjećajući milost kazao: “Ja rekoh u obilju svom: neći sagriješiti dovijeka.” (Ps 20,7)

A kad je nestalo milosti, dodaje što je iskusio, govoreći: “Odvratio si lice svoje od mene i ja sam se smeo.” (Ps 20,8)

No uza to ne očajavaj, nego još usrdnije moli Gospodina, kazivajući: “Tebi ću, Gospodine, vapiti i Bogu se svojemu moliti.” (Ps 20,9)

Napokon mu je molitva urodila plodom, pa svjedoči kako je uslišen, govoreći: “Čuo je Gospodin i smilovao se na me; Gospodin mi je pomogao.” (Ps 30,11)

Ali kako? “Promijenio si mi”, reče, “plač u veselje i veoma si me razveselio.” (Ps 30,12)

Ako se ovako događalo s velikim svecima, ne trebamo očajavati ni mi slabići i siromasi, ako smo kadikad revni, a kadikad mlitavi, jer Duh Božji dolazi i odilazi po svojoj volji. Zato blaženi Job veli: “Pohodiš čovjeka ranim jutrom i odmah ga kušaš.” (Job 7, 18)

Čemu se, dakle, mogu nadati ili u koga da se pouzdam, ako ne jedino u milosrđe Božje i u nadu nebeske milosti? Makar uza me bili dobri ljudi, pobožna braća i vjerni prijatelji, svete knjige i rasprave, slatka pjesma i himni: sve to malo pomaže, kad me ostavi milost i kad ostanem u vlastitoj bijedi.

Tada nema boljega lijeka, nego se strpjeti i sebe se odreći po volji Božjoj.

Nikad nisam našao čovjeka tako pobožna i Bogu mila, kojemu se ne bi kadikad oduzela milost, ili koji ne bi oćutio, da mu je revnost ohladila.

Nijedan svetac nije bio tako visoko uzdignut i nije bio tako prosvijetljen, da ga Bog nije prije ili kasnije kušao. Nitko nije vrijedan blaženog gledanja Božjeg, koji radi Boga nije trpio kakovu nevolju. Obično je napast znak buduće utjehe.

Onima je obećana nebeska utjeha, koji su već pobijedili u napastima.

“Koji pobijedi”, veli Gospodin, “onome ću dati okusiti s drva života.” (Otkr 2,7)

A utjeha se Božja daje da budemo jači u odolijevanju napastima.

Ali slijedi napast da se ne uzoholiš u sreći.

Đavao ne spava, i tijelo nije još obamrlo.

Ne zastani zato u spremanju za boj, jer su ti s lijeva i desna neprijatelji, koji nikad ne miruju.

Primjena i molitva:

Ni u našem običnom životu ne sija uvijek sunce, jer ga zastru oblaci. Ako te spopadne tuga i žalost te se osjećaš zapuštenim, ispitaj svoju savjest, da nisi uvrijedio Duha Svetoga, koji prebiva među nama. Ako ti je srce čisto, onda se sjeti Spasitelja na križu koji je beskrajno mnogo trpio od zapuštenosti sa strane ljudi i svoga nebeskog Oca.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.