Biti ponizan znači poniziti se iz ljubavi kao Isus koji je prao noge svojim učenicima i rekao: „Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje“ (Lk 22,27).

Možemo reći da poniznost znači otvorenost. Ako sam ponizan, prihvaćam kako savjete, tako i prigovore; spreman sam primati od drugih. Oholost pak znači zatvorenost: ja sam samom sebi dostatan, uvijek sam u pravu, nikoga ne trebam. To vrijedi i za naš odnos s Bogom: što više uviđamo da smo sami po sebi ništa i da posve ovisimo o Božjoj dobroti, to više milosti možemo primiti!

Naš nedostatak poniznosti često ne dopušta Bogu da nas ispuni onako kako bi želio. Evo što svojim sestrama piše Catherine Mectilde de Bar, francuska redovnica iz 17. stoljeća:

„Bog želi samo jedno: ispuniti nas sobom i svojim milostima, no ne može nam se dati kad vidi da smo puni sebe, puni oholosti. Duša koja nije ukorijenjena u istinskoj poniznosti nije sposobna primati Božje darove. Njezino bi ih sebeljublje progutalo. Zato je Bog mora ostaviti u njezinu siromaštvu, u tami i neplodnosti, u ništavilu. Eto kako je važna poniznost.“

Radujmo se, dakle, svemu što nas čini manjima i poniznijima, bilo izvanjski, bilo iznutra, jer što više napredujemo u poniznosti, to smo otvoreniji darovima Duha i sposobniji za primanje!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Naučiti primati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.