U tradiciji kršćanstva Sotonu se, đavla, označava kao osobno, duhovno biće, kao anđela koji je htio biti kao Bog i podigao se protiv njega. Zbog toga je s neba bačen u pakao. Od tada iskušava svijet i čovjeka. Đavao je “otac laži” i uzročnik svakoga zla i patnje u svijetu.

Od prosvjetiteljstva naovamo Sotona uživa u sudbonosnoj promjeni paradigme: duhovno biće đavao, nekadašnji Božji anđeo, pridijeljen je mitologiji. Zlo u svijetu i u čovjeku tumači se kao čisto ljudski fenomen, kao psihološki, psihopatski, društveni ili kulturalni fenomen.

Kritika Biblije, posebice Bultmannova “demitologizacija” Biblije, Sotonu je pretumačila u neosobnu šifru zla u ruhu mita. Mnogi su zadovoljni ovom horizontalističko-racionalnom zamisli. Zbog toga se ta tema prešućuje i u propovijedanju. “Vjeru u đavla” psihoanaliza uglavnom tumači kao oblik neuroze ljudi obilježenih kršćanstvom.

Herbert Haag u svojoj knjizi Oproštaj od đavla tumači Sotonu kao sinonim za grijeh. Onima koji đavla smatraju stvarnim predbacuje da se vraćaju ranožidovskoj slici svijeta. Po Josephu Ratzingeru, ovoj se tezi potkrala kapitalna pogrješka: Sotona ranožidovske slike svijeta nema ništa zajedničkoga sa zbiljom Sotone u kršćanstvu. Haag brka sliku svijeta s biblijskom tvrdnjom vjere 1:

“Haag se rastaje od đavla ne kao egzeget, kao tumačitelj Pisma, nego kao suvremenik koji postojanje đavla smatra nečim što se ne može zastupati. Dakle, autoritet kojim on iznosi svoju prosudbu jest autoritet svjetonazora njegova vremena, a ne autoritet tumačitelja Biblije.”2

Tko “Sotonu” odbacuje kao simbol tumačenja zla u prevladanoj slici svijeta, previđa njegovo moćno djelovanje u stvarnomu svijetu. Osim toga, podmeće Isusu da je na temelju svoje slike svijeta nasjeo mitu. Isus, međutim, smatra svojim glavnim poslanjem da, pored navješćivanja Božjega kraljevstva, “izgoni demone” i ljude oslobađa Sotonine moći.

U suvremenomu se teološkom promišljanju i navješćivanju gotovo više i ne spominje biblijsko-kršćansko poimanje figure “Sotone”, iako je potreba za takvim tumačenjem velika i neophodna s obzirom na mnoge, strašne i često neprotumačive fenomene zla. To potkrjepljuje Ratzinger:

“Tko kao kršćanin vidi ponore moderne egzistencije, djelotvornu moć sedmerih demona (…) zna da egzorcistička zadaća vjernika danas ponovno počinje zadobivati onu nužnost koja joj je pripadala na početku kršćanstva. Zna da je na ovomu području dužan učiniti svijetu tu uslugu i da zanemaruje svoju zadaću kada pomaže demonima da se zavlače u onu anonimnost koja je njihov najdraži element.”3

Teolog Leo Scheffczyk tumači današnje potiskivanje istine o Sotoni, maniju antropocentrizma i isključivanje svake transcendencije: danas se rado – i u Crkvi – proturječi činjenici da je čovjek odgovoran pred Bogom, da se mora odlučiti za ili protiv Boga te da mora preuzeti odgovornost za posljedice svojih odluka. Zbog toga se prototip emancipacije protiv Boga, Sotonu, odgurava u carstvo mita ili mu se niječe karakter osobe. Tada postoje još samo “strukture zla”, rascjep bitka ili neka vrsta nove gnoze kao dualizma dobra i zla. 4

Protuslovno je da istodobno s prešućivanjem teme “Sotone” u Crkvi u sekularnomu svijetu vjera u đavla oživljava u mnogim, a često opasnim i mračnim oblicima. Sotona i zlo popularni su u medijima i u glazbi. Tako se na jednoj internetskoj stranici poziva: “Susretni se sa Sotonom na kraju interneta i govori s njim, ako se usuđuješ.”5 U filmovima i u književnosti tema “Sotone-đavla” nalazi širok prostor i velik odaziv.

Zabrinjavajući razvoj danas se ocrtava u novomu zamahu sotonizma. Sotonizam je religiozni oblik vjerovanja u Sotonu i njegova kvazibožanskoga štovanja. U tomu se pokazuje mračno naličje nijekanja ili izrugivanja Boga. Oblici sotonizma su crna magija, prizivanje mrtvaca ili duhova, sotonske mise kao demonsko izobličavanje svete mise. Sotonizam je vrlo opasan. Nanosi ljudima psihičku štetu. 6

Crkva se čvrsto drži tradicionalnoga nauka o Sotoni. Jasne tvrdnje nalazimo u Katekizmu Katoličke Crkve iz 1993. (br. 391–392; 395; 397–398). Pape Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. govore o toj temi. Pavao VI. ističe: “Tko poriče postojanje ove stvarnosti, stavlja se izvan biblijskoga i crkvenoga nauka.” Temu “Sotone” nalazimo i u tekstovima II. vatikanskog sabora (AG 3,9; GS 22; LG 17).

R. Schnackenburg pojašnjava: “Naše su predodžbe đavla često primitivne, duhovna zbilja koja djeluje protivno Bogu ozbiljna je i strašna.”7

Gornji tekst je izvadak iz knjige Friedricha Oberkoflera “Antikrist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno

1  Didaché, u: Apostolski oci II., Verbum, Split, 2010., str. 29.

2 Usp. Ratzinger, Eschatologie – Tod und ewiges Leben, str. 175.

3 KKC 675.

4 Usp. Grgur Veliki, Moralia in Job, 15, 58, 69, u: Von der Sehnsucht der Kirche, br. 342, str. 194.

5  Usp. Grgur Veliki, Moralia in Job, 23, 35, 60, u: Von der Sehnsucht der Kirche, br. 346, str. 196.

6 Usp. Grgur Veliki, Registrum Epistularium, u: Von der Sehnsucht der Kirche, br. 347, str. 197.

7  Usp. Newman, Antichrist, str. 7.