Adolescencija je doba mnogih promjena na fizičkom i psihološkom planu. Adolescencija je također i vrlo osjetljivo doba u kojem mladi postaju podložni raznim utjecajima – upravo u trenutku kad se najviše trude biti “svoji”, “otkačeni” i “neovisni”, najviše potpadaju pod različite utjecaje.

Također, mladi u to vrijeme traže sebe i nastoje otkriti životnu filozofiju koja bi im najviše odgovarala, koja bi im pružila neki model življenja s kojim se mogu poistovjetiti.

Tako, između ostalog, potpadaju i pod razne utjecaje koji su povezani ne samo s glazbom, modom, odijevanjem i drugim stvarima koje obično povezujemo s mladenaštvom, nego i s formiranjem životnog svjetonazora.

Oni malo senzibilniji među mladim ljudima u potrazi za vlastitom duhovnošću dolaze u kontakt s najrazličitijim religijama, filozofijama, duhovnim učenjima i pristupima životu.

Neki od tih pristupa su općeprihvaćeni, benigni, pa čak i poželjni, dok neki drugi pokušavaju iskoristiti mlade na razne načine, manipulirati njima, pa i navesti ih na raznorazna zla.

Jedan od najmračnijih i najnegativnijih je svakako sotonizam.

Što je sotonizam?

U današnje je vrijeme uvriježeni stav društva da je riječ samo o fenomenu na kojeg se “furaju” mladi, koji je stvar mode i eventualno nekih skandinavskih heavy metal grupa. No, istina je nešto drukčija, i krije neke dublje probleme.

Prema uvriježenom mišljenju, sotonizam bi trebao religija čiji je objekt štovanja, kao što to i ime kaže, Sotona. Mladima se ta filozofija predstavlja kao da sadrži određeno znanje koje će ih uzdići iznad ostalih smrtnika, koji im nudi “kraći put”, “prečicu” do velike moći i spoznaje.

No, da se poslužimo riječima Galadriel iz filma “The Lord of the Rings” – “They were all of them deceived”.

Riječ je o velikoj, fatalnoj obmani s potencijalno vrlo opakim posljedicama po život i zdravlje mladih ljudi koji ulaze u to.

Naime, događa se sljedeće:

Ljudi koji su dublje zašli u spomenuta “crna” učenja, odmakli na tom putu i žive prema njegovim načelima, vjeruju da će proširiti svoju vlastitu moć i utjecaj na račun drugih, tj. njihovo vlastito napredovanje na tom “crnom putu” uvjetovano je brojem ljudi koje uspiju podčiniti, izmanipulirati, navesti ih na suicid ili neki drugi oblik autodestruktivnog ponašanja.

Štoviše, spomenuta pravila i zakoni “crnog puta” zahtijevaju od njegovih sljedbenika da svjesno prekrše sva univerzalna Božja načela, između ostalog i ona koja se odnose na nenanošenje zla drugima. Najveće zlo je oduzimanje života.

I tako, mladi ljudi koji ulaze u takve crne sekte zapravo postaju samo žrtvena janjad kojom se spomenuti aspiranti služe kako bi napredovali na svojem putu.

Na ovom mjestu važno je reći kako su velik broj odraslih voditelja i članova crnih loža zapravo visokoobrazovani ljudi, mnogi čak i iz društvenih i pomagačkih struka (među njima ima, recimo, određen broj psihologa), i ti su ljudi vrhunski manipulatori. Na različite načine ostvaruju vlast i moć nad mladima, ucjenjuju ih, izazivaju im osjećaj krivnje i grižnje savjesti, i malo po malo dovode ih u situaciju koja se mladima čini bezizlaznom i beznadnom. Budući da se, kako smo rekli, obično i radi o mladima koji su osjetljiviji, te koji često nose raznorazne psihološke ožiljke iz djetinjstva, utoliko je lakše manipulirati njima. Također, u to se uključuje i utjecaj opojnih droga – i to je jedan oblik ostvarivanja dominacije nad mladima.

Koliko mladih ljudi je pod tim utjecajem završilo u bolnicama za mentalne bolesti, u zatvorima, u ovisničkim komunama ili je izvršilo suicid, možemo samo nagađati.

Utjecaj sotonizma na mlade u našim krajevima

Situacija u našim krajevima je sljedeća:

Sredinom 80-ih crna loža proširila se u Hrvatskoj u sprezi s obavještajnim podzemljem (konkretno, s pojedinim strukturama iz Kontraobavještajne službe), koje je u to vrijeme istraživalo načine manipulacije umom i droge koje djeluju na volju, razmišljanje ili ponašanje (npr. scopolamin, “serum istine”, danas modificiran u drogu zvanu Devil’s breath). U  to je uključen veći broj mladih ljudi. Dio tih mladih napredovao je u učenju u tim sektama, dok je drugi dio iskorišten kao “žrtve” za napredovanje onih drugih. Do sredine 80-ih, određeni broj samoubojstava mladih pripisan je organizaciji zvanoj “Crna ruža”, no to je bio samo vrh ledenog brijega. Kad je ta priča izašla u medije i kad se digla masovna panika, neki “vinovnici” i glavni krivci povukli su se u ilegalu, promijenili imena i prezimena i nastavili djelovati inkognito. Obavještajno podzemlje uložilo je golem trud da “Crnu ružu” putem medijskog spina proglasi urbanim mitom i izmišljotinom nekolicine dokonih novinara.

Roj mladih koji se ubio pod njihovim utjecajem nikad nije pouzdano utvrđen, iako se smatra da je riječ o nekoliko desetina, a nije utvrđen ni broj mladih koje su svojim manipulacijama uspjeli strpati u umobolnice.

O događajima iz 1980-ih autor ovog rada saznao je mnogo i u razgovoru s Aleksandrom Milesom, osuđenim zbog krađe knjiga u Narodnoj sveučilišnoj knjižnici 1988., a koji je bio na odsluženju kazne do 1995., kad je počinio suicid. Razgovor je objavljen u Lepoglavi, u ožujku 1995., tri mjeseca prije njegova suicida. On je vrlo otvoreno svjedočio o svojoj pripadnosti “Crnoj ruži”, o tome kako je vlastitog oca i sestru, u to vrijeme slavne novinare Konstantina i Maju Miles, naveo na suicid, i o svojim najbližim suradnicima iz obavještajnog podzemlja.

Tijekom 90-ih, uslijed dramatičnih događaja uspostave hrvatske države i Domovinskog rata, njihov je utjecaj bio nešto slabiji, ali nastavili su s djelovanjem, uživajući i dalje zaštitu samih vrhova obavještajnog podzemlja.

Međutim, nakon 2001., primjećuje se značajno povećanje broja mladih koji opet dolaze u kontakt s “crnim putem”, djelomično preko masovne kulture, djelomično preko okultističkih knjiga, a djelomično preko poznanika koji su već “upućeni” u tajne. Osobito zabrinjava činjenica da se istrage suicida mladih povezane s crnim sektama vrlo učinkovito obustavljaju, skreću na pogrešne smjerove i općenito govoreći, nikada ne bivaju uspješno okončane. I to ukazuje na uključenost struktura koje mogu utjecati na istragu. Postoje vrlo jasne indikacije da su isti oni predstavnici obavještajnih službi, koji su se u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća koristili “Crnom ružom” kako bi istraživali mogućnosti manipulacije ljudskim umom, danas na visokim političkim položajima i kao takvi, u mogućnosti opstruirati istrage takvih slučajeva.

Također, primjećuje se da u te oblike djelovanja (crne mise, orgije, rituale i sl.) biva uvučen sve veći broj vrlo mladih ljudi, mladića i osobito djevojaka od 13- do 14 godina naviše.

Kako se to događa?

Scenarij ulaska u sotonističku sektu

Tipičan scenarij izgledao bi ovako:

Mlada osoba, koja možda ima određene traume iz djetinjstva, probleme u obitelji ili neki drugi psihološki ožiljak, postepeno postaje sve više razočarana svojim roditeljima, vršnjacima, okreće se mračnim stihovima, filmovima i knjigama koji govore o besmislu života i o licemjerju svih pripadnika društva.

U tome obično nalazi jednog ili više istomišljenika, koji potom formiraju tzv. darkersku skupinu, koja se zatim priključuje darkerskoj supkulturi. Do ovog trenutka stvari se još uvijek kreću tokom koji je relativno normalan za adolescenciju.

No, neki od tih mladih ljudi susreću se s nešto starijim osobama koje su upućene u neke tajne koje ih zanimaju. Te nešto starije osobe pripadaju nižim redovima crnih loža, i zadužene su za vrbovanje mladih. Obično su u dobi od 18-30 godina, i ne spadaju među glavne vođe sekti i loža. Također, u njihovim redovima kreće se i određen broj dilera drogom.

Ti ljudi koji “regrutiraju” mlade počinju im pričati o mogućnosti da ostvare svoje želje, snove, o mogućnostima da izađu iz licemjernog i pokvarenog društva u svijet pravih vrijednosti.

Sljedeća faza sastoji se od vezivanja mladih za sektu, a to se čini na način da se mladu osobu uključi u određene aktivnosti koje bi po nju bile vrlo sramotne ukoliko bi šira javnost saznala za njih. Tako ih vabe na orgije i crne mise, čiji je cilj “oslobađanje zvijeri u sebi”, ali koje su isto tako brižljivo dokumentirane i kasnije postaju sredstvo ucjene. Neke druge mlade ucjenjuju drogom, neke treće životima njihovih najmilijih, i tome slično.

Oni koji nastave djelovati u sekti, kasnije dolaze na više položaje, uče neke druge tehnike i metode utjecaja na druge ljude i manipuliranja, i žive u iluziji da napreduju.

Međutim, svi oni žive u strogo hijerarhijskom sustavu, i jedino vrhovni vođa sekte, koji se u nekim ložama naziva “Princ tame”, raspolaže njihovim životima.

Posljedice svega ovoga na živote mladih ljudi, kao što smo rekli, mogu biti razorne. Vađenje mladih iz takvih sekti i loža dugotrajan je i složen proces, i najčešće zahtijeva jako mnogo znanja, strpljenja i dobre volje. Ukoliko je već došlo do težih psihičkih problema, bit će potrebne i specifične stručne intervencije. Mladim ljudima potrebno je pružiti nadu i mogućnost izlaska iz takvog svjetonazora, mogućnost promjene paradigme i mogućnost samoostvarenja. Potrebno ih je preusmjeriti i na filozofskoj razini, jer obične sociopedagoške metode najčešće same za sebe nisu dovoljne za “izvlačenje” iz crnih loža i njihovih filozofija.

Kako prepoznati sektu crnog puta, tj. sektu sotonističke orijentacije?

Danas postoji veliki broj sekti i duhovnih sljedbi, od kojih su neke benigne, neke donekle opasne, a neke, kao gore opisani kultovi crnog puta, vrlo opasne.

Budući da nisu unificirane, tj. ne postoji samo jedna sekta crnog puta, potrebno je reći nešto više o zajedničkim obilježjima po kojima ih je moguće prepoznati.

Prije svega, sve su one okrenute protiv univerzalnih Božjih zakona, i izrazito suprotstavljene svim glavnim svjetskim religijama. Sve promatraju te religije kao mamac za naivne, i smatraju da se pravi cilj sastoji od izlaska iz ovog univerzuma na ovaj ili onaj način.

Sljedbenici tih sekti često su hedonistički orijentirani, egocentrični i egoistični, ali teško ih je prepoznati po nekom drugom obilježju, jer diskrecija i šutnja su vrlo važni elementi njihovog vjerovanja. Djeluju iz potaje, vrlo rijetko pričaju o onome čime se bave čak i najboljim prijateljima, i svoju filozofiju počinju otkrivati samo potencijalnim žrtvama. Ne karakterizira ih nikakvo posebno odijevanje niti znakovi, osim možda pokojeg sitnog detalja.

Često fanatično vjeruju u svoje ideje, i vrlo su osjetljivi na njih ukoliko se njihovo učenje dovede u pitanje. Najčešće je riječ o ljudima koji i sami u sebi nose duboku patologiju ili neki oblik traume, ili pak o ljudima koji imaju psihopatska obilježja ličnosti, i koji su u ovakvom svjetonazoru pronašli opravdanje za svoje amoralne porive nanošenja boli i patnje drugima.

Postoji i određeni broj čistih hedonista i/ili seksualnih pervertita kojima su ovakve sekte prilika za upražnjavanje određenih aktivnosti koje se u normalnim okolnostima smatraju zabranjenima.

Pitanje moći i dominacije vrlo im je važno, budući da se na tome temelji cijela njihova filozofija. U sebi grade sustav vrijednosti koji im opravdava uspostavu dominacije nad drugima. To je, naravno, povezano s gore spomenutim egocentrizmom, na koji se nadovezuje i određena doza megalomanije.

Takve osobe kao svoje žrtve prije svega biraju mlade ljude, budući da je većina odraslih ipak premalo podložna njihovim sugestijama da bi ovi ozbiljno mogli zagospodariti njihovim životima.

Kao što je već spomenuto u gornjem tekstu, žrtve crnih sekti često završavaju kao psihički bolesnici, ovisnici, ili pak pokušavaju i/ili uspijevaju u izvršenju suicida. To je još jedno obilježje koje ovakve sekte razlikuje od drugih sekti.

Većina drugih sekti i sljedbi ima za cilj proširiti broj članova i zadržati ih, kako bi ih mogle financijski iskorištavati, no najčešće ne ostavljaju duboke posljedice po psihičko zdravlje i život sljedbenika. Osim toga, sljedbenici većine sekti mogu napustiti svoju sektu bez većih problema i komplikacija, dok im se u slučaju crnih sekti najčešće prijeti životom, ili životima njihovih najbližih; pored toga, sljedbenici tih sekti uvjereni su da ih njihovi vođe mogu pratiti i telepatskim putem, da ih na taj način kontroliraju, pa čak i da im mogu usaditi svoje vlastite misli. To je jedan od načina na koje dolazi do sloma ličnosti i psihičkih poremećaja.

Evo ukratko obilježja koja, ukoliko se javljaju kumulativno, mogu ukazivati na potpadanje pod utjecaj sekte:

  • depresivne i mračne misli;
  • suicidalne ideje i pokušaji suicida;
  • sklonost samoozljeđivanju, najčešće rezanju žiletima;
  • crna odjeća i simboli povezani sa sotonizmom (tri šestice, obrnuti pentagram, glave jarca, mrtvačke lubanje, obrnuti križevi…);
  • slušanje glazbe sotonističkog sadržaja;
  • osjećaj alijenacije, odnosno udaljavanje od prijatelja i obitelji;
  • pisanje dnevnika morbidnih sadržaja;
  • osjećaj paranoje i tuđe kontrole nad sobom;
  • sastanci s nepoznatim ljudima u kasne večernje sate te odbijanje odgovora na pitanje ili laganje u vezi s tim;
  • naizmjenično odbijanje i traženje pomoći od okoline;
  • nagle promjene raspoloženja;
  • tetoviranje sotonističkih simbola;
  • čitanje knjiga povezanih sa sotonizmom;
  • opći gubitak interesa za sve stvari poput škole i posla;
  • bezvoljnost, ponekad u kombinaciji s izrazitom agresivnošću…

Roditeljima se savjetuje da razvijaju što je moguće kvalitetniji odnos sa svojom djecom, tako da, u doba adolescencije, mogu s lakoćom prepoznati ukoliko njihovo dijete krene ovakvim putom i počne iskazivati gore navedena ponašanja.

Nebojša Buđanovac, dipl. socijalni pedagog i psihoterapeut

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Novi religiozni pokreti, sekte i kultovi” (zbornik radova Međunarodnoga, međureligijskoga i interdisciplinarnog simpozija). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.