U jednome od najšokantnijih odlomaka u Evanđeljima, Mt 5,20-26, Isus opisuje pravednost koja je čovjeku potrebna kako bi dospio u kraljevstvo nebesko, napominjući da mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja. Raspravlja o odnosu kakav čovjek mora imati sa svojim bratom, govoreći da u tome ima mnogo više od toga da naprosto poštujemo starozavjetnu zapovijed „Ne ubij”. Pogrešno je čak ljutiti se na svojega brata, ili ga nazivati budalom. Nadalje, Isus nam savjetuje da se, ako nismo u miru sa svojim bratom, moramo pomiriti sa svojim bratom prije nego što prinesemo darove Bogu.

U ovome nauku Krist opisuje i pravednost i unutarnja raspoloženja koja idu još dalje u tome da čovjeka učine pravednim. Stožerna krepost pravednosti, kako je definira sveti Toma Akvinski, jest „navika kojom čovjek ustrajnom i neprestanom voljom daje svakome što mu pripada”. Odatle možemo izvući dvije glavne karakteristike pravednosti. Prva je da ona ima veze s drugim osobama. Tu se radi o tome da dajemo nekome različitome od sebe samih ono što on ili ona zaslužuje. Druga je da je pravednost objektivna. Tu je bitna stvar koja se duguje. Tu nije posrijedi što želi taj drugi primiti ili što vi želite dati. Dakle, zapovijed „Ne ubij” odnosi se na pravednost u njezinu najispravnijemu obliku. Tu se radi o pokazivanju dužnoga poštovanja za život koji je Bog dao drugome čovjeku. Isus daje druge primjere nepravednoga ponašanja, koje treba izbjegavati. Duguje se poštovanje ne samo životu drugoga, nego i njegovu dostojanstvu kao čovjeka, i zato ne smijemo čovjeka prezirati klevećući ga ili ocrnjujući. Krist ide još dalje od pravednosti u strogome smislu (to jest, našega izvanjskoga ponašanja), i bavi se onime što bi se analogno tome moglo nazvati pravednošću. To jest, on opisuje kako „biti ispravan” prema samome sebi, a to se čini tako da se nadvladava svoje strasti, kao što je srdžba.

Ako se u ovome evanđeoskome odlomku govori o uspostavljanju pravednoga odnosa s našim bratom, a što je s našim odnosom prema Bogu? Mogli bismo biti u iskušenju razmišljati da je u korizmi bitno tek uspostavljanje pravednoga odnosa između nas i Njega. Možda, na primjer, mislimo na pokore koje obavljamo jednostavno da „uzvratimo” Bogu što je umro na križu za nas. Doista jest u razmjerima pravednosti Bogu prikazivati molitve i žrtve, budući da sve što imamo i čak svoje vlastito postojanje dugujemo Njemu. No mi nikada ne možemo uistinu u potpunosti uzvratiti Bogu, niti za to postojanje, niti za otkupljenje koje učinio za nas. Tako mi ne možemo nikada imati u tome smislu posve pravedan odnos s Bogom.

U korizmi nije bit poravnati račune s Bogom. Budući da naše molitve i žrtve ništa ne dodaju Božjoj veličini ili radosti, one nisu prvenstveno za njegovu dobrobit, nego za našu. Korizma nam pomaže prepoznati što mi dugujemo Bogu, no čak i više od toga – u korizmi je bit pripravljati se za proslavu najuzvišenijega Kristova čina ljubavi, kada je radi našega spasenja podnio svoju Muku i smrt. Molitva i pokore načini su našega rasta u ljubavi, što se ostvaruje kada se otklone zapreke između nas i Boga. Kako Isus kaže u Evanđelju, jedna od tih zapreka često je manjak mira s našim bratom. Jer „tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,20). Neka nas ove korizme ljubav Pravednikova ispuni čežnjom za kraljevstvom nebeskim, i neka nas ona nadahne da ga nasljedujemo.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.