U prošlom govoru spomenuo sam evanđeosku priču o Kristu koji je plakao pred  grobom svoga prijatelja Lazara. No, trebamo se iznova zamisliti nad smislom tih suza, jer se tu, u tom trenutku, zbiva svojevrsni preokret unutar religije uopće, unutar iskonskog religijskog pristupa smrti.

Već sam govorio o smislu tog preokreta. Do tog trenutka smisao religije, kao i smisao filozofije, sastojao se u tome da se čovjek izmiri sa smrću i da učini smrt, ako je moguće, onim za čim čovjek čezne. Smrt kao oslobođenje od tamnice tijela, smrt kao izbavljenje od patnje, smrt kao izbavljenje od tog promjenjivog, oholog i zlog svijeta, smrt kao početak vječnosti – upravo to i jest skup religijskih i filozofskih učenja do Krista i izvan Krista, u drevnoj religiji, u starogrčkoj filozofiji, u budizmu, itd. Ali, Krist je zaplakao pored groba Lazarevog i samim tim objavio svoju pobunu protiv smrti, svoje odbijanje da prihvati smrt i da se s njom pomiri. Odjednom smrt prestaje biti prirodna, normalna pojava i biva raskrinkana kao nešto što nije neumitno, već što je protuprirodno, strašno i nakazno i smrt time biva proglašena neprijateljem: “Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt” (1Kor 15, 26).

Kako bismo osjetili svu dubinu, sav preokret te promjene, moramo krenuti od početka, od izvora, tog potpuno novog i nečuvenog pristupa smrti. Ti izvori su određeni i opisani, na krajnje sažet način, na jednom drugom mjestu u Svetom pismu, gdje stoji: “Bog nije stvorio smrt” (Mudr 1,13), a to znači da je u svijetu, u prirodi zagospodarilo i gospodari nešto što nije od Boga, što Bog nije htio i nije stvorio, što je protiv Njega i izvan Njega.

Bog je stvorio život. Bog se svagda i svagdje naziva Životom i Životvorcem. Bog se – u vječno mladom, vječno novom kazivanju Biblije – raduje svome svijetu i tome što je svijet ispunjen svjetlošću i radošću života. Ako zaoštrimo stvar i do krajnosti dovedemo kazivanje i otkrivenje Biblije, možemo reći i ovo: smrt je – poricanje Boga.

I obratno, ako je smrt prirodna, ako je ona posljednja istina o životu i o svijetu, ako je ona najviši i nepromjenjivi zakon svekolikog postojanja, onda Boga nema i onda je obmana svekoliko kazivanje o stvaranju svijeta, o radosti i o svjetlosti života.

Ali, onda, ono osnovno, najvažnije i najdublje pitanje svekolike kršćanske vjere jest pitanje: odakle se pojavila smrt i kako je i zašto je smrt postala jača od života? Kako je i zašto je smrt zagospodarila na takav način da je i sam svijet postao svojevrsno kozmičko groblje, mjesto na kojem se mnoštvo ljudi osuđenih na smrt – što u strahu i užasu od smrti, što u pokušajima da zaborave na smrt – komeša u jednom sveobuhvatnom i sveproždirućem grobu?

Na ovo pitanje kršćanstvo odgovara čvrsto, kratko i uvjereno: I grijehom smrt uđe u svijet (Rim 5, 12). Drugim riječima, za kršćanstvo smrt je pojava, prije svega, etičkoga reda, tj. duhovna katastrofa. Čovjek je, u izvjesnom krajnjem smislu koji se riječima ne može izraziti, htio smrt ili možda bolje reći nije više htio onaj život koji mu je slobodno, u ljubavi i radosti darovao Bog.

Život je – treba li to uopće dokazivati? – jedna potpuna ovisnost. Govoreći riječima Svetog pisma, čovjek nema život u sebi. On u potpunosti prima život izvana, od drugih i njegov život stalno ovisi od drugoga: od zraka, od hrane, od svjetlosti, od topline, od vode. I materijalizam s velikom snagom naglašava upravo tu ovisnost. I on je u tome u pravu, jer je čovjek zaista do kraja prirodno, biološki, fiziološki podčinjen svijetu.

Ali, tamo gdje materijalizam – prihvaćajući taj determinizam kao samoočigledni zakon prirode – vidi krajnju istinu o svijetu i čovjeku, tamo kršćanstvo vidi pad i izopačenje svijeta i čovjeka, vidi ono što se naziva iskonskim grijehom.

U biblijskoj priči Bog daje svijet kao hranu čovjeku, a to znači da je hrana dar Božji koji je dan čovjeku da bi on živio, ali sam život nije u hrani, kao što nije ni u ovisnosti od svijeta, već je život u Bogu. Čovjek je živ Bogom, u smislu onog zadivljujućeg govora o tome kako je Bog razgovarao s čovjekom u svježa predvečerja (Post 3, 8-19).

Svijet je vječna objava Boga čovjeku o samome sebi. Svijet je samo sredstvo komunikacije i stalni, slobodni i radosni susret s jedinim sadržajem života, sa Životom samoga života, s Bogom: “Za sebe si nas stvorio, Bože, i neće se uspokojiti srce naše dok ne nađe Tebe”.

Ali – i u tome i jest sav smisao kršćanskoga učenja o grijehu! Upravo taj život s Bogom i život za Boga čovjek nije htio. On je htio život za sebe, on je u samom sebi prepoznao cilj, smisao i sadržaj života. I u tom slobodnom izboru sebe a ne Boga, u tom pretpostavljanju sebe Bogu, čovjek je – a da do kraja toga nije ni bio svjestan – postao rob svijeta, rob svoje ovisnosti od svijeta. On jede da bi živio, ali kroz svoju hranu on se priopćuje onome što je smrtno, jer u hrani nema života kao takvog.

“Čovjek je ono što jede” – rekao je Feuerbach. Da, to je istina, ali čovjek jede samo ono što je umrlo. On u početku jede kako bi živio, a potom počinje živjeti kako bi jeo i u tom ružnom i poročnom krugu nalazi se strašni determinizam čovjekova života.

Smrt tako jest plod otrovanog i vječno djelujućeg raspadanja života, onog raspadanja života u kojem je čovjek sebe slobodno podčinio smrtnome svijetu koji u sebi nema života.

“Bog nije stvorio smrt.” Smrt je u svijet uveo upravo čovjek, slobodno hoteći život isključivo za sebe i u sebi i otkinuvši tako sebe od izvora, od cilja i sadržaja života – od Boga – i zato je smrt postala vrhovni zakon života. Smrt kao raspadanje, smrt kao razdvajanje, smrt kao privremenost, prolaznost i prividnost svega na zemlji.

Kako bi se utješio, čovjek je izmaštao maštarije o drugom svijetu, u kojemu nema smrti i samim tim predao ovaj svijet [u ruke smrti], podčinivši ga smrti u potpunosti. I tek kada pojmimo kršćansko učenje o smrti kao posljedici čovjekove preinake poimanja same biti života, bit će nam moguće iznova čuti, kao novinu, kršćansku blagovijest o uništenju smrti uskrsnućem.

Sve ono što smo u našim prošlim govorima rekli o smrti, sada nas neposredno dovodi do glavne i središnje teme kršćanstva – do blagovijesti o uskrsnuću. Naglašavam, ne naprosto do teme besmrtnosti duše nakon njenoga odvajanja od tijela, niti naprosto do teme nekakvog tajanstvenog rastjelovljenja postojanja u tajanstvenom eteričnom onostranom svijetu, već upravo do teme uskrsnuća.

“Ustat će mrtvi i obradovat će se oni koji su u grobovima”. Kako gromko zvuče ove riječi! Kako likujuće i pobjednički – kao obećanje i kao viđenje, već sada, onoga što će tek doći! – one odjekuju kroz kasnu noć Velikoga petka, kada kroz mrak i žalost groba, križa i plaštanice (platna s Kristovim likom, op. prev.) počinje postupno prosijavati svjetlost nastupajuće i rastuće Pashe. Isto tako se i u najdrevnijoj kršćanskoj ispovijesti vjere, Apostolskom simbolu vjere, jednostavno tvrdi: “Vjerujem u uskrsnuće tijela”.

Kada se Krist, nakon svoga uskrsnuća javljao preplašenim i razbježalim učenicima, oni su, po riječima Evanđelja, mislili da vide utvaru. Ali, Krist im je rekao: Ne bojte se, Ja sam. Dodirnite me i uvjerite se u to, jer utvara nema tijela. I potom je uzeo hranu – ribu i kruh – i jeo pred njima (usp. Lk 24, 36-43).

Propovjeđu Kristovog uskrsnuća apostoli su krenuli iz Jeruzalema i to uskrsnuće od mrtvih propovijedali su na sve četiri strane svijeta. I oni koji su blagovijest apostola prihvatili kao svoju, primili su i tu vjeru, tu radosnu novost, tu blagovijest uskrsnuća i njoj su se radovali i po njoj su živjeli. A to je za tadašnji svijet bila nečuvena i apsurdna propovijed. Taj svijet je još nekako, na jedvite jade, mogao povjerovati u besmrtnost duše, ali za njega je uskrsnuće tijela predstavljalo potpunu besmislicu. Kad je sveti apostol Pavao o tome govorio u Ateni, u samom središtu tadašnje grčke mudrosti i prosvijećenosti, filozofi koji su ga slušali, najprije su ga ismijali, a potom otišli, rekavši mu: Dobro, o tome ćemo slušati sutra (usp. Dj 17, 32).

No, ja se ne bojim reći da je i danas, gotovo dvije tisuće godina nakon početka kršćanstva, teško i gotovo nemoguće da čovjek prihvati tu propovijed, da shvati kako upravo na toj propovijedi stoji odnosno da bez nje pada samo kršćanstvo. Da, mi svetkujemo Uskrs. Da, nešto se, bez sumnje, događa u nama i s nama, svake godine kad čujemo kako se kroz noćnu tišinu prolama jedinstveni usklik: “Krist uskrsnu!”, praćen jedinstvenim odgovorom: “Doista uskrsnu!”.

No, ako se tada, čak i zamislimo nad smislom svega toga što svetkujemo u vazmenoj noći, bit onoga čemu se radujemo, razlog zbog kojega se radujemo, kao i značaj koji ta radost ima za mene osobno, za nas, ipak, kao da ostaju nekako magloviti i neshvatljivi…

Uskrsnuće tijela – što je to? Gdje je tijelo, ono koje se raspalo u zemlji i vratilo u to tajanstveno kruženje prirode? Zar će te kosti uskrsnuti? Što će nam uopće tijelo u tom tajanstvenom za nas, onostranom duhovnom životu? Zar nas filozofi i mističari svih vremena nisu naučili da je pozitivni smisao smrti upravo u tome što nas ona oslobađa od te, kako su oni govorili, “tamnice tijela”, od te stalne ovisnosti od materijalnoga, fizičkoga i tjelesnoga, čineći našu dušu potpuno lakom, lepršavom, slobodnom i duhovnom?

No, možda će nam se sva ova pitanja pojaviti u novom svjetlu ako se malo dublje zamislimo nad samim pojmom tijela. Ne apstraktno, ne spekulativno-filozofski, već, da tako kažemo, kušajući, ako se, drugim riječima, zamislimo nad pitanjem udjela i mjesta tijela u našem životu, u mome životu.

S jedne strane, naravno, potpuno je očigledno da je tijelo svakoga od nas ono što je promjenjivo i nepostojano. Znanstvenici-biolozi su izračunali da se sve stanice koje čine naše tijelo, bez izuzetka, mijenjaju svakih sedam godina, te da tako u fiziološkom smislu, mi svakih sedam godina imamo novo tijelo. Prema tome, ono tijelo koje se na koncu moga života polaže u grob, nije ništa više “moje” tijelo od svih onih mojih [sedam] “prethodnih” tijela. U krajnjem ishodu, tijelo svakoga čovjeka nije ništa drugo do njegovo utjelovljenje u svijetu: tijelo je, s jedne strane, oblik moje ovisnosti od svijeta, a s druge, oblik moga života, moga djelovanja u svijetu.

Tijelo je, u biti, moj odnos prema svijetu, prema drugome: moje tijelo je tijelo kao komunikacija i kao uzajamnost. Sve, potpuno sve u tijelu, u čovjekovom organizmu sazdano je radi te uzajamnosti, radi tog komuniciranja, radi tog “izlaženja iz sebe”. Nije slučajno, naravno, što ljubav kao najviši oblik komunikacije upravo u tijelu nahodi svoje utjelovljenje. Tijelo je ono što vidi, što sluša, što osjeća i što me izvodi iz samoće moga “ja”.

Ali, onda se, možda, mora reći i obrnuto: nije tijelo tamnica duše, već je tijelo – sloboda duše, jer tijelo je duša kao ljubav, duša kao komunikacija, duša kao život, duša kao kretanje. I zato duša, gubeći tijelo, odvajajući se od tijela, zapravo gubi život, umire, čak i ako to umiranje duše nije potpuno iščeznuće, već uznesenje ili san.

No, zaista, svaki san, a ne samo san smrti, jest određeno umiranje organizma, jer u snu spava i ne djeluje upravo tijelo i tada [za čovjeka] nema života, osim onog prividnog i nestvarnog, nema ničega osim sna. Ako je tako, onda kršćanstvo – kada govori o oživljenju tijela – ne govori o oživljenju kostiju i mišića kao takvih, jer su i kosti, i mišići i sva materija i sve tkivo našega svijeta sastavljeni tek od nekoliko osnovnih elemenata i u krajnjem ishodu, od atoma, a u atomima nema ničeg specifično osobnog, ničega vječno moga.

Kršćanstvo govori o obnavljanju života kao komunikacije, ono govori o onom tijelu duhovnom koje smo mi sami tijekom čitavog svog života sazdali sebi ljubavlju, brigom za drugoga, komunikacijom, izlaženjem iz sebe. Kršćanstvo ne govori o vječnosti materije, već o njenom konačnom oduhovljenju, o svijetu koji će potpuno postati tijelo čovjekovo, a to znači – život i ljubav čovjekova; o svijetu koji će potpuno postati priopćenje Životu.

Kult groblja i spomenika nije kršćanski kult, jer se u kršćanskoj Blagovijesti ne radi o rastvaranju u prirodi dijela materije koja je nekada bila tijelo, već o uskrsnuću života u svoj njegovoj punini i cjelovitosti, koji su ostvareni ljubavlju.

U tome je smisao Uskrsa, u tome je konačna sila i radost kršćanstva: “Pobjeda iskapi smrt”  (1Kor 15, 54).

Izvor: Pouke.org | Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.