ALEKSANDAR ŠMEMAN O KRISTOVOM USKRSNUĆU (3)

Šmeman o zagrobnom životu: Čovjekov odnos prema životu određen je u dubini njegovim odnosom prema smrti

Pitanje o religiji, o Bogu, o vjeri neodvojivo je u čovjekovoj svijesti od pitanja o smrti ili točnije, od pitanja o tome ima li poslije smrti ičega ili pak ne

Foto: Shutterstock.com

Recimo otvoreno i bez ikakvog okolišanja: pitanje o religiji, o Bogu, o vjeri neodvojivo je u čovjekovoj svijesti od pitanja o smrti ili točnije, od pitanja o tome ima li poslije smrti ičega ili pak ne. To je ono čuveno pitanje o “zagrobnom svijetu” i “zagrobnom životu”, koje ne prestaje mučiti čovjeka. A budući da u pogledu odgovora na ovo pitanje nema nikakvih znanstvenih tj. pozitivnih, očiglednih i provjeri podložnih dokaza, niti u prilog jednog niti u prilog drugog stanovišta, dakle, budući da nema ni dokaza potvrdnih ni dokaza odrečnih, ovo pitanje ostaje vječno otvoreno i evo već tisućama godina izaziva žestoka i mučna sporenja.

Istina, službeni poricatelji onostranoga svijeta pretendiraju na to da su to znanstveno dokazali, tj. da je upravo pozitivno i znanstveno moguće poricati kako postojanje bilo čega poslije smrti, tako i same besmrtnosti duše. No, sve ove dokaze je moguće opovrgnuti onako kako ih, gotovo usput, opovrgava Vladimir Nabokov u jednoj od svojih priča (a treba primijetiti, pritom, da je sam Nabokov nevjerujući čovek).

U jednom od njegovih romana, jedan čovjek umire nakon duge i teške bolesti i nekoliko minuta pred smrt on dolazi k sebi. U trenutku kad se probudio iz dugotrajnog bunila, njemu se svom silinom posljednji put vraća pitanje: ima li ondje, poslije, nečeg ili nema? Na prozore sobe u kojoj leži samrtnik navučeni su zastori, a s one strane prozora čuje se kapanje vode. I, gle, samrtnik sebi kaže: “Naravno, ondje nema ničega i to je tako jasno i očigledno kao što je jasna činjenica da vani pada kiša”. “Međutim – primjećuje Nabokov – vani je sjalo radosno proljetno sunce, a stanarka s gornjeg kata je zalijevala cvijeće na svom prozoru, tako da je voda, kapljući, prskala po prozoru koji se nalazio ispod”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kod Nabokova, dakle, srećemo ovakvo ironijsko opovrgavanje svih takozvanih “dokaza”: da, jasno je i očigledno da pada kiša, a u stvari – nema nikakve kiše, sja sunce!

Stoga se pitanja o zagrobnom životu i o tome što se događa nakon smrti, očigledno, ne može upućivati znanosti. Nauka, u biti, tu ne može pružiti nikakav odgovor, jer je stvar upravo u tome da se znanost bavi isključivo ovostranim svijetom, te da su sve njene metode, instrumenti, hipoteze i zaključci prilagođeni isključivo ovome svijetu i izučavanju ovoga svijeta.

Ali, ako ne znanosti, kome se onda obratiti? Da li filozofiji? Da, od samih početaka ljudske misli, filozofija je pokušavala pružiti konačni odgovor na ovo mučno pitanje.

Čuveni Platonov dijalog “Fedon” u cijelosti je posvećen dokazivanju besmrtnosti duše. To je, najvjerojatnije, jedna od najdubljih knjiga napisanih na ovu mučnu temu. I naravno, nimalo slučajno, heroj jednog drugog književnog djela, u jednom Aldanovljevom romanu, grčevito traži tu knjigu prije nego što će okončati svoj život samoubojstvom. “Sada ću saznati – govori tada on – ima li ondje nečega ili ne”. Istini za volju, on tu knjigu nije našao…

No, ipak, Platonovi dokazi vrijede, čini se, samo za one koji i bez njih već vjeruju u besmrtnost duše. Nikada se, tijekom čitave povijesti roda ljudskog, nije čulo da je itko, pročitavši Platonovog “Fedona”, rekao: da, ranije nisam vjerovao u besmrtnost duše, a evo Platon je ovdje dokazao besmrtnost duše i ja sada vjerujem.

Isto se može reći za gotovo sve filozofske pokušaje da se to učini, pri čemu dodatna teškoća ili, pak, nedostatak dokaza sličnih Platonovim jest u tome što u cilju ustvrđivanja postojanja drugoga svijeta ti dokazi, u biti, podcjenjuju stvarnost i vrijednost ovoga, ovostranoga svijeta.

“Čitav život mudraca – govori Platon – jest jedno vječno umiranje”. U ovom svijetu sve je samo patnja, samo besmislenost, samo promjena, a to znači – i tako glasi Platonova argumentacija – da mora, onda, postojati neki drugi svijet, gdje je sve – sreća, sve – vječnost, sve – blaženstvo, sve – nepromjenjivost. I budući da je “ovdje” gotovo svagda i sve – loše, onda sva očekivanja treba usmjeriti na ono što je – “ondje”.

No, upravo je protv ovakvog obezvrjeđivanja našeg i jedinog poznatog nam svijeta, protiv poricanja, obescjenjivanja i obesmišljavanja tog svijeta, u svijetu došlo do velike pobune i upravo je zbog tog i takvog obezvrjeđivanja i došlo do velikog udaljavanja čovjekovog od religije. Jer, ne može biti da je Bog stvorio svijet i život i svu njihovu ljepotu i sve njihove mogućnosti samo radi toga da bi ih čovjek, potom, poricao ili da bi ih se, potom, odrekao u ime nepoznatog i isključivo obećanog mu nekog “drugog svijeta”! Jer, ako religija, tj. sve religije upravo na to pozivaju, onda – dolje sa svakom religijom! Snaći ćemo se i bez religije i potrudit ćemo se da što je moguće bolje živimo ovdje, na zemlji.

I rod ljudski se formalno podijelio na dva tabora, koji stalno ratuju jedan protiv drugoga… Zbog čega? Zbog smrti. Zbog shvaćanja smrti. Jedni, u ime onostranog, zagrobnog svijeta zaista obezvrjeđuju ovaj svijet, ovaj život, prepuštajući ga besmislu i zlu, jer samo “ondje”, kako oni kažu, nema besmislenosti i nema zla. Drugi, pak, u ime ovoga svijeta, u ime ovoga ovdje, poriču bilo kakvu mogućnost postojanja vječnosti, ali tako čovjeka pretvaraju u slučajnu, prolaznu i privremenu pojavu.

No, je li moguće prihvatiti ijedno od ova dva rješenja? Zar nije istina da izbor koji stoji pred nama jest izbor, u krajnjem ishodu, između dva besmisla? S jedne strane, imamo vjeru u Boga – Tvorca i istovremeno poricanje Njegovog stvorenja, čežnju za odlaskom iz Božjega svijeta, a s druge strane potvrđivanje svijeta, užasnog po njegovoj besmislenosti, jer čovjek, onaj jedini koji se može koristiti i naslađivati tim svijetom, u tom svijetu nije ništa drugo do slučajni gost, osuđen na potpuno uništenje. I ova besmislena i strašna dilema nas privodi pitanju koje mora postaviti svatko od nas: kako se ja, u onom najdubljem smislu, odnosnim prema tom neizbježnom, svakome svojstvenom, stalnom pitanju o smrti?

Što o ovome kaže kršćanska vjera, koja je sva sazdana na učenju o pobjedi nad smrću i na uskrsnuću? To su pitanja od kojih započinje stvarno razmatranje mučnog, beskrajno mučnog problema smrti. I možda je stvar u tome da je upravo sada vrijeme da se tom problemu pristupi s odvažnošću i poniznošću.

“Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt” (1Kor 15, 26). Tako u sam osvit kršćanstva piše sveti apostol Pavao, koji je povjerovao u Krista, pošto ga je prije toga žestoko progonio, a kršćane strastveno mrzio.

Govorio sam već o tome da pitanje o smrti, točnije nedoumice oko smrti, stoji u samom središtu čovjekove svijesti i da se, u krajnjem ishodu, čovjekov odnos prema životu, ono što nazivamo njegovim osjećanjem svijeta ili pogledom na svijet, određuje u dubini njegovim odnosom prema smrti. Govorio sam, također, da u osnovi postoje dva takva odnosa i da su oba očigledno nezadovoljavajuća, jer ne pružaju istinski odgovor.

S jedne strane, postoji to svojevrsno poricanje života u ime smrti: naveo sam riječi starogrčkog filozofa Platona. “Život mudraca – govorio je on – je vječno umiranje”. I ovdje kao i u mnogim religijama, pobjeđuje neizbježnost, neumitnost smrti koja obezvrjeđuje život. Jer, ako se neizbježno mora umrijeti, onda je bolje odmah izmjestiti sve svoje nade i sva nadanja “onamo”, u onaj tajanstveni onostrani svijet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali, taj odgovor nazivam nezadovoljavajućim zato što čovjek upravo o tom onostranom svijetu ne zna ništa. A kako možeš voljeti ono što ne poznaješ? Otuda i ta pobuna roda ljudskog protiv takvih “pogrebnih” i “zagrobnih” religija. Otuda i poricanje tih žalošću prožetih pogleda na svijet. No, čovjek se ni poricanjem takvih “zagrobnih” pogleda na svijet u ime ovoga života i u ime ovoga svijeta, ipak, ne oslobađa nametljivog osjećaja i svijesti o smrti. Naprotiv, lišen perspektive vječnosti, on postaje još krhkiji, još beznačajniji na ovoj zemlji. “I mi ćemo kroz odaje, sa svjetiljkom proći i tragat ćemo, i umrijet ćemo”, pisao je 1935. godine Boris Pasternak.

I sva suvremena civilizacija prožeta je žarkom željom da se priguši taj strah od smrti i taj osjećaj besmislenosti života koji se cijedi iz toga straha kao kaplje otrova. Što je sva ta grčevita borba protiv kršćanstva ako ne bezumni pokušaj da se iz čovjekove svijesti iskorjeni sjećanje na smrt i pitanje o smrti a, onda i pitanje: radi čega uopće živim ovim kratkim i krhkim životom?

Prema tome, dva su odgovora i nijedan od njih u krajnjem ishodu ne daje stvarni odgovor na pitanje o smrti. I to nas primorava, kako sam već rekao, da se upitamo što o smrti kaže kršćanstvo, jer čak i ako gotovo ništa ne znamo o kršćanstvu, mi ne možemo, a da se, premda to bilo i maglovito, ne sjetimo da je pristup kršćanstva smrti potpuno drugačiji i da se on ne može svesti ni na jedan od ova dva pristupa o kojima smo govorili.

“Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt” (1Kor 15, 26).

I mi kao da odjednom ulazimo u neku drugu dimenziju: smrt je neprijatelj koji mora biti uništen. I ovdje se nalazimo već veoma daleko od Platona i njegovih nastojanja ne samo da se priviknemo na smrt, već i da zavolimo misao o privikavanju na smrt, te da sam naš život pretvorimo u “upražnjavanje smrti”.

Krist je zaplakao pred grobom svoga umrloga prijatelja Lazara. O kako je potresno to svjedočanstvo! Krist ne kaže: “On je sada u raju i njemu je dobro. On se oslobodio ovog tegobnog i žalosnog života”.

Krist ne govori ništa od toga što mi govorimo u svojim žalosnim i neutješnim tješenjima. Krist ne govori ništa. On – plače. I zatim, kako veli Evanđelje, uskrisava svoga prijatelja, tj. vraća ga upravo u ovaj život, od koga se [po Platonu] mi navodno trebamo osloboditi i to shvatiti kao nešto što je dobro.

Dalje, zar u samome središtu kršćanstva ne stoji Uskrs, s njegovom radosnom viješću o tome da je smrt pobijeđena? “Smrću smrt uništi!” Zar se kršćanstvo nije proširilo u svijet i zar stoljećima nije pobjeđivalo taj svijet upravo tom nečuvenom viješću da je “pobjedom pobijeđena smrt?” Zar kršćanska vjera, prije svega, nije vjera u uskrsnuće Krista od mrtvih? U to “da će ustati mrtvi i da će se obradovati oni koji su u grobovima”?

Da, naravno, sve je to tako, ali je, po svoj prilici, u samom kršćanstvu i kod samih kršćana, također, oslabila ta pobjedna, ta istinski nova i sa stanovišta ovoga svijeta, bezumna vjera. I kršćani su se počeli prešutno obraćati Platonu s njegovim suprotstavljanjem ne života i smrti kao dva neprijatelja, već suprotstavljanjem dva svijeta: “ovoga” i “onostranoga” svijeta, u kome navodno besmrtne duše ljudske uživaju blaženstvo.

Ali, Krist uopće nije govorio o besmrtnosti duše, već je govorio o uskrsnuću mrtvih! I kako ne vidjeti da između besmrtnosti duše i uskrsnuća mrtvih stoji čitav bezdan! Jer, ako je stvar samo u besmrtnosti duše, onda nikakve smrti i nema; zašto onda sve te riječi o pobjedi nad smrću, o uništenju smrti i o uskrsnuću?

“Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt.” Postavimo sebi pitanje: u kojem smislu smrt jest neprijatelj? Čiji je ona neprijatelj? I kako je taj neprijatelj zagospodario zemljom i postao gospodar života? Sjetimo se stihova Vladimira Solovjeva: “Smrt i vrijeme na zemlji gospodare. No, gospodarima ih nemoj zvati…” Ali, kako možemo ne zvati gospodarem sve ono što je postalo norma i zakon postojanja, s čime se sam čovjek odavno već pomirio, protiv čega je prestao protestirati i buniti se, trudeći se da se – u svojoj filozofiji, u svojoj religiji i kulturi – s tim upravo izmiri i pronađe određeni kompromis? Da, kršćansko učenje o smrti je nečuveno i sami kršćani ne mogu ga podnijeti, jer u kršćanstvu nije riječ o izmirenju sa smrću, već o ustanku protiv smrti. I kada se o tome govori kao što je pisao ekstatični ruski filozof Fjodorov, odmah se protiv toga oglašava glas razuma, glas mirenja [sa smrću], glas neizbježnosti. Ali, ako je tako, onda je, ponavljam, besmislena kršćanska vjera, jer sveti apostol Pavao veli: Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša (1 Kor 15, 14). Tom temom, kršćanskim poimanjem smrti bavit ćemo se u našoj sljedećem govoru.

Aleksandar Šmeman | Izvor: Pouke.org


Protoprezbiter Aleksandar Šmeman, ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Aleksandar Šmeman rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Šmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. travnja 2018.

Možda vam se svidi