„Vrijeme je puno nevolja. Kao da je Kristova stvar u smrtnoj borbi…. A ipak – Krist nikada nije moćnije koračao kroz ovozemaljsko vrijeme, Njegov dolazak nikada nije bio jasniji, Njegova se blizina nikada nije više osjećala“ – tako je to doživio i izrekao kardinal Newman (isto, str. 355-356.). U to je vrijeme Crkva navijestila obje najmlađe marijanske dogme, u to je vrijeme Pio XII. ustanovio svetkovinu Bezgrješnog Srca Marijina, u kojoj nam je u jednom činu posvete povjerio cijelo čovječanstvo. Pri tome su i ukazanja u Lourdesu i Fatimi odigrala ulogu.

Pored sve suzdržanosti prema takozvanim privatnim objavama, crkveno je Učiteljstvo ipak u nekim slučajevima i nakon brižljivog istraživanja ustanovilo da se „nadnaravni karakter dotičnih događaja može prihvatiti s razboritom sigurnošću“. Dakako, pri tome nitko nije obvezan vjerovati u takva događanja, jer ona niti najmanje ne dopunjuju božansku Objavu.

A ipak, ukazanja u trenutnoj sadašnjosti iznova potcrtavaju sadržaj Objave te ga ljudima posadašnjuju, čine životnijima. Ona pripadaju „znakovima vremena“ (Lk 12, 56), po kojima se treba tumačiti jedna epoha. Tako je u Lourdesu (1858.) lijep i svijetao lik Bezgrješnog Začeća iznova pobudio svijest o ljudskom grijehu te se istovremeno pokazao izvorom neiscrpnih milosti. U Fatimi (1917.) Marija je navijestila odlučno milosrđe Božje u jednom svijetu kojeg obilježavaju ubojiti rat i ruska revolucija, beznađe i otpad od vjere. Marija, puna milosti i uznesena u Nebo, u ukazanjima je potvrdila svoje teološko mjesto univerzalne posrednice iscjeljujućeg otkupljenja.

Čak i ako nismo „u lovu“ na čudesa, pri izravnijem pogledu jedva bi se moglo sumnjati u to da su neka od marijanskih ukazanja zahvatila u povijest. Tome se mogu pribrojiti vremensko i prostorno odvojene objave u Guadalupi i Fatimi. Oba su u Ivanu Pavlu II. našla strastvenog svjedoka. „Prvi koraci mojih hodočasničkih putovanja kao pape vodila su me 1979. g. u Meksiko, Djevici od Guadalupe“, rekao je na kraju svog života. „Ovo putovanje odredilo je smjer svih sljedećih godina mog pontifikata“ (Paul Badde, Maria von Guadalupe, Berlin, 2006., sa ovitka). „Od 29. siječnja 1979. g. ona je vodila moje korake“ (isto, str. 218). Obratio joj se i 2002. g., kada je jedva mogao hodati i govoriti, još jednom ukazajući na nju u proglašenju svetim primatelja poruke, Indijanca Juana Diega (isto, str. 217). Nitko od nas nije znao koje je stalne boli papa morao trpjeti nakon nesretnog atentata 1982. g. Ali nije ostala tajna da je svoj život zahvalio Djevici Mariji. Budući da se nagnuo jednoj slici Djevice iz Fatime koju mu je pružilo neko dijete, prvi metak atentatora promašio je papinu glavu, a drugi je na tajanstveni način promašio svoj smrtonosni pravac u njegovom tijelu. Ovaj metak donio je Mariji, „Majci života“, kao ukras za njezinu krunu u Fatimi. Ovdje je ponovno i više puta posvetio čovječanstvo Njezinu Bezgrješnom Srcu (1982., 1984. i 1991. g.) kako je Marija 1917. g. i zamolila kroz djecu-vidioce.

Marija je zamolila za davanje zadovoljštine za mnoge grijehe i spasenje grešnika, a pored toga i za moljenje krunice, „da bi se zadobio mir u svijetu i kraj rata“ (isto, str. 301-302). Pri tome je jasno da se izvanjski novi poredak može zadobiti samo nutarnjim čišćenjem, otvaranjem srca Božjoj svetosti. Stoga u središtu fatimske poruke stoji zahtjev za zadovoljštinom, što znači: zauzimanje i za krivicu drugih, onako kako je Isus izvršio do kraja u Svom trpljenju. Pogled se pri tome posve usmjerava na Srce Marijino, na Srce jednog čovjeka u kojemu se ovaj stav mogao razvijati nepomućeno i u potpunoj savršenosti. Ona je pri tome istovremeno preduhitrila bît i djelovanje Crkve i tako postala njezinom praslikom i uzorom (isto, str. 310). A Marija govori o snazi molitvi koje skuplja u svom Srcu da bi ih sjedinila na cilju!

Posvećenje Rusije, koje je prema Marijinu nalogu trebao izvršiti papa zajedno sa svim biskupima, još i danas nedostaje. No s Ivanom Pavlom II. koji se trudio da ga ispuni, doživjeli smo kako i  pred moći molitve zidovi padaju, a kraljevstva nestaju.