“Radosni zvuci Velikoga petka”

Zar nije taj naslov čudan?

Govoriti o radosti u dan, kad je Bog – čovjek ispustio svoj duh.

Govoriti o radosti u dan završetka najveće i najbolnije tragedije svijeta.

U dan kad je kopljem probodeno najveće Srce na zemlji.

U dan u kojemu se od bola grčilo srce najbolje Majke.

U dan kad se zemlja potresla, i sunce pomrčalo, a zavjesa hrama u Jeruzalemu razderala na dvoje. Kad se i pećine grobova otvoriše, a ljudi su bježali s Kalvarije puni užasa i kajanja.

Ta u taj dan, u današnji dan, Crkva je zavita u crno.

Ona plače za svojim Osnivačem. Ona žali za svojim Zaručnikom. A s njom plaču i duše koje Krista nježno ljube i kojima je dao da prožive gorke pojedinosti svoje muke i smrti.

I sve je danas u potpunom muku.

U potpunoj ozbiljnosti.

U svečanoj tišini. I u plaču i suzama.

A mi da govorimo o radosti, o veselju?

Zar to ne zvuči paradoksalno? I odakle ti radosni zvuci Velikoga petka? Tko ih je uočio? Tko ih je čuo? Zar taj nije neki čudak ili neurastenik? Neuravnotežena duša ili čovjek bez srca?

Pa ipak, ako dobro prisluhnemo, mi ćemo čuti radosne zvukove Velikoga petka.

I ako dobro gledamo, mi ćemo i na Kalvariji vidjeti radosni sjaj svjetla.

Da, čut ćemo titraje veselih zvukova i vidjeti jasnoću svjetla. Jer sve, što nam je Sin Božji u ljudskom liku dao i pokazao, sve što je proživio dok je među ljudima boravio, sve su to izvori velikoga veselja našega i velike radosti.

Zar nije njegov dolazak na svijet izvor velike naše radosti?

Ili njegov skroviti život u Nazaretu, po kojemu je i najsitniji i najnepoznatiji život na zemlji dobio svoj smisao i svoje značenje.

Ili njegova pojava u javnom životu? Njegov nauk, njegova istina, njegova čudesa?

Njegova samilost, njegovo milosrđe, njegova ljubav?

Koju god stranicu Evanđelja otvorili, koju god pojedinost Kristova života promatrali, svaka nam nosi čistih, nepatvorenih, velikih radosti.

A zašto nam ne bi donio radost i misterij muke Kristove?

Svi bolovi njegovih posljednjih dana? Sve patnje njegove na križu? I sama smrt njegova?

Ta da njih nema, da nije bilo muke i smrti Kristove, nama se ne bi nebo otvorilo.

Jer nitko od nas, pa ni najbolji među nama, nisu bili kadri da zadovolje pravdi Očevoj. Tu je zadovoljštinu mogao dati samo Bog sam.

Nitko nije bio kadar da izbriše ili bar smanji mrlje grijeha i praroditelja i vjekova, nego onaj koji je bio čist kao jaganjac. Nitko nas nije mogao obući u odijelo milosti nego onaj koji je svojom krvlju to odijelo zaslužio.

I po nikome nismo mogli postati djeca Očeva nego po onomu koji je Prvijenac njegov.

I zato su sav naš život, naše približavanje k Bogu, naše penjanje k Bogu, naš životni smisao i naša prekogrobna meta usko povezani s Kalvarijom. Izviru u Kalvariji, u muci Kristovoj i smrti Kristovoj.

Pa kako da onda muka i smrt Kristova ne budu za nas vrelo radosti?

I kako da se s Kalvarije ne čuju radosni zvuci?

I kako da nam s Kalvarije ne sjaji toplo i radosno svjetlo?

I zašto na Veliki petak ne bismo smjeli govoriti o radosti kad smo u taj dan otkupljeni i posinjeni? Kad nam se toga dana otkrila sva punina ljubavi Božje. Do Velikoga petka čovječanstvo je o njoj čulo, nju naslućivalo, Krist je konačno o njoj govorio, ali na Veliki petak zasinula nam je potpuno.

Jest, kršćanin će na Veliki petak proživljavati strahotu smrti Kristove, ali njega neće taj osjećaj boli, strave, žalosti i kajanja potpuno apsorbirati, jer je jače veselje, koje se rodilo u pokliku: “Svršeno je!” i u rani na boku Kristovu.

Umro je, da mi živimo.

Svršio je, da mi počnemo.

Zakovan visi na križu, da se mi oslobodimo.

I upravo Veliki petak ponovno nas podsjeća da je primarni stav kršćanina prema Bogu, sebi i ljudima stav veselja i radosti.

Ne treba zato imati djetinju dušu, ne treba biti čist od teških kušnja i križeva, ne treba uživati neke posebne darove sreće, ne treba biti pošteđen od bolesti i ratnih strahota, ne treba imati neku divnu i posebno sređenu narav, da se taj stav prepozna, upozna i da on bude doista srž našega života, bit i naših duhovnih nastojanja i našega djelovanja.

Ne, sve to nije potrebno. Potrebna je samo vjera. I jedan odlučni: Hoću!

Jest, ja to vidim, ja to znam, ja sam to upoznao, pa zato to i hoću. Biti radostan u svim križevima svoje duše. Biti radostan i onda kad je sve tmurno oko nas. Pa i onda kad suze naviru na oči. Kad je tako teško u nama i oko nas. Jer radost je, rekli smo, temeljni kršćanski stav. Ona se u svojoj biti ne smije nikada zaboraviti. Nikada izgubiti.

Ta radost izvire zapravo u ljubavi Božjoj na kojoj se grijemo i koja nam se na naročiti način otkrila na Kalvariji jednoga davnog Velikoga petka.

Ta je radost samo rezultat kršćanskog gledanja na život, njegov smisao i njegovu svrhu.

Ta je radost samo odgovor na Spasiteljevo “svršeno je!”, na njegove raskriljene ruke i probodeno srce.

Radujemo se, jer smo Božji.

Radujemo se, jer smo velikom cijenom otkupljeni.

Radujemo se, jer je tolika vrijednost naša da je Bog umro za nas.

Radujemo se, jer smo po smrti Kristovoj s njime izjednačeni u ljubavi kod Oca nebeskoga.

Tako izjednačeni da On ne može gledati u njega, a da ne vidi nas i da ne može gledati u nas, a da ne vidi njega.

Ne daj, Gospodine, da i za jedan dan, i za jedan čas utrne tvoja sveta radost u nama. Daj, da uvijek i neprekidno gledam u svjetlo tvoje smrti i tvoga križa.

I da uvijek čujem radosne zvuke s Kalvarije.

I da se radujem, neprestano radujem, jer si me iz radosti koja je ljubav stvorio, jer me iz radosti podržavaš, jer mi se iz radosti daješ, i jer je tvoje ime radost.

Bog – radost, jer je Bog ljubav.

Bog – velika radost, jer je velika ljubav njegova.

A ja – mala radost, jer je mala moja ljubav.

A ako hoćeš da i moja bude velika, onda me moraš sasvim pomiješati sa sobom, sasvim preliti u sebe.

Eto, to je značenje svjetlosti koja se ovila oko tvoga lika na Kalvariji.

I radosnih zvukova u Kalvarijskoj tišini.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Sudionici muke Kristove. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD