Dva puta Sveto pismo spominje pljuvanje na Sina Božjega. Prvi put odmah na početku muke. Kad ga izdajnik izda, a učenici pobjegoše, odvedoše Spasitelja velikom svećeniku Kajfi.

pljuvačka isus krist pljunuli isusa

Foto: screenshot iz filma “Pasija”

“Pljuvačka na licu Sina Božjega.” Kako odbojan naslov! Upravo stravičan za onoga tko je gadljiv po naravi. Stravičan za sve nas koji se tako brižno čuvamo da ne bismo svoje ruke previše zaprljali! Koji tako bježimo ili zatvaramo uši pred lošim mirisima! Koji izbacujemo jelo koje ne odgovara našem teku!

Jest stravičan naslov za nas koji volimo mekane naslonjače i meki ležaj. Koji ili stajali, ili sjedili, ili klečali, ili ležali tražimo uvijek najzgodniji položaj! Koji se vječno tužimo na zimu ili vrućinu, na zaposlenost ili umor! Koji jaučemo jer nas tkanina grebe ili cipele žuljaju! A kako tek pogled odvraćamo od onoga što nam je nemilo, ružno, ili ogavno! Pa bio to i čovjek! Jer nikad nismo ni pokušali da očistimo kakvu osjetljivu nečistoću. Prepustili smo to velikodušno drugima! Nismo uvijek kadri ni da uronimo ruke u zamazanu vodu i operemo suđe, a kamoli da se svjesno zaustavimo na od raka izjedenom licu, na krastavoj glavi kakvog mališa, ili na ruci koja je izjedena od svrbeža i ušiju. A kamoli da bismo mogli poljubiti gubavca, kako je to učinio Franjo Asiški, ili svojim ustima isisati gnojnu ranu kao Franjo Ksaverski.

A kad sretnemo čovjeka koji pljuje, ili nagazimo na pljuvačku na cesti, zatvaramo oči od mučnine, želudac nam se prevrće, a na krivca svaljujemo sav svoj jad.

A evo, pred nama je Bog, Sin Božji. Vječni Bog. Nestvorena mudrost. Neusporediva ljepota. Sama svetost. Bog koji je čovjekom postao i koji je najljepši među sinovima ljudskim. I taj Bog-čovjek stoji pred nama s popljuvanim licem. S pljuvačkama na svojim svetim obrazima. Stoji tih i sabran, sa zatvorenim očima, bez ijedne riječi, a vlaga i kal pljuvački skližu se niz njegovo lice.

Dva puta Sveto pismo spominje pljuvanje na Sina Božjega. Prvi put odmah na početku muke. Kad ga izdajnik izda, a učenici pobjegoše, odvedoše Spasitelja velikom svećeniku Kajfi. “A glavari svećenički i sva skupština tražahu lažno svjedočanstvo na Isusa, da bi ga na smrt osudili i ne nađoše, premda pristupiše mnogi lažni svjedoci. Najposlije dođoše dva lažna svjedoka i rekoše: ‘Ovaj reče: Mogu razvaliti hram Božji i za tri dana opet ga sagraditi.’ I ustade veliki svećenik i reče mu: ‘Zar ništa ne odgovaraš, što ovi na tebe svjedoče?’ A Isus je šutio. Tada mu reče veliki svećenik: ‘Zaklinjem te živim Bogom, da nam kažeš, jesi li ti Krist, Sin Božji.’ Reče mu Isus: ‘Ti kaza, a ja vam velim: Odsad ćete vidjeti Sina čovječjega, gdje sjedi s desne strane sile Božje i dolazi u oblacima nebeskim.’ Tada veliki svećenik razdere haljine govoreći: ‘Pogrdio je Boga; što nam trebaju više svjedoci. Evo sad ste čuli kako grdi. Što mislite?’A oni odgovoriše: ‘Zaslužio je smrt.’

I tada su pljuvali u lice njegovo” (Mt 26, 59-67).

A drugi put spominje se pljuvanje onda kad je sjedio obučen u crvenu kabanicu, s vijencem od trnja na glavi, s trstikom u desnoj ruci. A bijesna rulja klecala je pred njim na koljena i rugala mu se govoreći: Zdravo, kralju židovski.

I opet su pljuvali na nj. “I pljunuvši na nj uzeše trstiku i tukli su ga po glavi” (Mt 27, 29-30).

Tako govori Sveto pismo. A nije isključeno da su pljuvačke padale na lice Sina Božjega i na njegovu posljednjem putu na Kalvariju. I onda kad je već visio na križu.

Možemo li si mi tu strahotu predočiti u svoj njezinoj stvarnosti? Možemo li je proživjeti u punoj sabranosti?

Teško! Mi smo tako zaokupljeni svojim brigama i svojim bolima, sadašnjim vremenima i sadašnjim prilikama, da nam se golgotska tragedija čini tako daleka, tako blijeda i gotovo nerealna. Pa događalo se to pred gotovo dvije tisuće godina.

A ovdje su sirene koje nas plaše i izjedaju živce. Ovdje su teški glasovi o našoj obitelji. Naše slabosti i bolesti. Naši neuspjesi u djelovanju. Naše poteškoće u duhovnom životu. Sve nas to tako zaokuplja, tako nam je blizu i tako nas peče, da zaboravljamo na lik Sina Božjega, koji stoji pred nama šutke, sa zatvorenim ustima, s oborenim očima, a na licu mu pljuvačke.

A ipak je taj lik Sina Božjega realnost, najveća realnost. Jer pljuvačke koje je Sin Božji primio u dane svoje muke samo su početak pljuvanja, kojima će ga sasuti njegovi kroz dvadeset stoljeća. Njegovi najbliži i najdraži! Njegovi! Duše, za koje je podnio muku i za koje je umro na križu.

O, to je čitava povorka pljuvački. Cesta nepreglednih pljuvački. Dvadeset stoljeća duga. I dvadeset stoljeća stara.

To je nijekanje njegova božanstva. I odvraćanje od njega. I prezir. I hula i kletva na nj. I sotonska mržnja prema njemu.

Ali pustimo malo te sasvim krupne stvari. Zar nije i zatvaranje pred njegovim glasom teško pljuvanje na nj? Zar ne pljuje na nj onaj koji neće surađivati s milostima koje mu za njegovo dobro šalje popljuvani i izmučeni Krist? Zar ne pljuje na nj duša koju je pozvao u svoju blizinu, a ona se cjenka i pogađa s njim ili bježi i odvraća se od njega.

Rekla sam: to je cesta pljuvački. I nepregledna povorka pljuvački.

I tko može za sebe kazati da nije tom cestom nikada išao i da nije u toj povorci nikada bio?

Pa što da radimo?

Pustit ćemo da nam lik popljuvanog Krista što više govori. I nastojat ćemo što više gledati u nj.

Ne, nije ugodno gledati u nj!

Svi njegovi drugi likovi prijatniji su nam i bliži.

Malo dijete u betlehemskoj štali.

Poslušan dječak i mladić u nazaretskoj kućici.

Učitelj koji propovijeda s toliko žara.

Pastir koji traži izgubljenu ovcu.

Liječnik koji vida rane duše i tijela.

Onaj koji oživljuje mrtve! Onaj koji obećava život vječni!

Pa ipak, svi ti likovi Sina Božjega ne bi bili potpuni da nema onoga s popljuvanim licem i onoga u smrtnoj muci na križu.

Taj je lik najveća realnost, taj je lik najpotpuniji Krist, Krist Spasitelj i Otkupitelj. Jer samo djelo spasenja nemoguće je zamisliti bez njegove muke i smrti. Bez njegova krvavog znoja! Bez sramotne izdaje Judine! Bez kukavičluka Petrova!

I bez pljuvački na njegovu obrazu.

Da, stanimo pred taj pogrđeni i popljuvani obraz i promatrajmo sebe u tom zrcalu!

I molimo danas, da ga bar mi shvatimo.

Da budemo i u tome njegovi suradnici i suradnice.

Jer naše suradništvo s Kristom nije samo u molitvi, u euharistiji, u radu, u apostolatu.

Naše suradništvo s Kristom mora biti u cijelom i potpunom Kristu.

Dakle, i u njegovoj muci, i u njegovu križu, i u njegovu popljuvanu licu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Sudionici muke Kristove. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD