Neshvaćeni Krist: Jedni ga odbacuju, a mi, katolici, njegov nauk karikiramo i deformiramo

Nikad nije bio shvaćen.

Ni pred dvije tisuće godina, ni danas.

Neki ga nisu shvaćali iz neznanja i slabosti.

Drugi iz zlobe i zla, koje se u njima uprlo protiv dobra.

Neki zbog krivih nauka kojima su ispunili duše.

A neki iz lijenosti i komotnosti, jer im i nije bilo stalo do istine.

Krista nisu shvaćali svi oni, koje zovemo nevjernicima.

Ni oni indiferentni.

A budimo iskreni, mnogo puta ni oni koji su ponosno isticali da su katolici i koje se smatralo elitnim katolicima.

A ti posljednji koliko su puta Krista i njegov nauk – ne baš izdali, ali iskrivili, deformirali, karikirali.

Evanđelje su prilagođavali sebi, a ne sebe evanđelju. Bili su u službi Crkve, ali ne da joj uistinu služe, već da ona bude pomoćno sredstvo za njihove lične ciljeve. Koliko bismo primjera mogli za to navesti na posve vjerskom, a koliko na vjersko-kulturnom ili socijalno-kulturnom području.

Da, katolici, upravo katolici mnogo su puta deformirali i karikirali Krista i njegov nauk. Oni koji su bili pozvani da Krista nose u duše drugih, nisu ga nikada pravo upoznali. Kraj onih u kojima se Krist trebao razliti i ispuniti ih, prošao je Krist, a da ga nisu prepoznali. Prošao je neshvaćen.

Ali ni u čemu nismo i mi katolici tako malo shvatili Krista kao u jednoj zapovijedi – zapovijedi ljubavi.

Nigdje nije bio Kristov nauk tako izdan kao u toj zapovijedi.

A ništa nije za nj tako karakteristično kao upravo ta zapovijed.

Zamislimo se malo u nju uoči Velikoga petka. Uoči dana kad je Krist svojom krvlju zasvjedočio svoju ljubav…

Razmotrimo tu zapovijed ljubavi u perspektivi onoga časa kad se okrenuo raskajanom razbojniku i šaptao mu: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23, 43).

Ili onoga, kad je molio Oca za one koji su hulili na nj: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34).

Ta dva momenta na križu tako su uzvišena i tako velika ali ona se zapravo samo nadovezuju na nauk ljubavi, koji je Spasitelj kroz tri godine javnoga života toliko puta tumačio.

Već na gori blaženstava, pred velikim skupom naroda koji je nagrnuo sa sviju strana iznio je taj nauk ovako:

“A ja vama kažem, da će svaki koji se srdi na brata svoga, biti kriv sudu. A tko reče bratu svome ‘raka’ (glupan), bit će kriv skupštini. A tko reče ‘budalo’, bit će kriv ognju paklenome” (Mt 5, 21-22).

Kad kršćanin ocjenjuje svoj stav prema zapovijedi ljubavi, onda redovito misli na krupne i teške stvari i veseli se da se o njih nije ogriješio.

A gle. Spasitelj navodi ovdje najobičnije primjere iz dnevnog života, iz dnevnoga druženja i odnosa ljudi. I kako teško kvalificira i manje prestupke.

“Ako dakle, prineseš svoj dar na oltar i ondje se sjetiš, da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi ondje svoj dar pred oltarom i idi prije te se pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi svoj dar” (Mt 5, 23-24).

Koliko puta nismo mi katolici ovo shvatili. I koliko smo puta prešli mimo tih riječi. Kao da nisu nikada izrečene. Ili smo si tako namjestili savjest, da smo čak smatrali Bogu ugodnim djelom ako smo prema nekome bili tvrdi i ako nismo popustili, silazili s linije. Čak smo to nazivali karakternošću i muževnošću.

To je naša perspektiva. A Božja je sasvim drugačija. Ona nam govori i ovo: “Čuli ste da je kazano: oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem, da se ne opirete zlu. Nego ako te tko udari po tvom desnom obrazu, pruži mu i drugi. I tko hoće da se parbi s tobom i tvoju košulju da uzme, pusti mu i kabanicu. I ako te tko potjera jednu milju, idi s njim i druge dvije. Tko te moli, daj mu, i tko hoće da mu uzajmiš, ne odbij ga” (Mt 5, 38-42).

U Svetom pismu Staroga zavjeta stoji i ovo: “Božje misli nisu vaše misli, Božji sudovi vaši sudovi.”

I doista je tako. Kako mi mislimo i kako mi sudimo o udarcima koje primamo od naših bližnjih? Kako reagiramo na dobivene ćuške, na progone, na mrcvarenja?

Ali Spasitelj ide još dalje: “Čuli ste da je kazano: Ljubi bližnjega svoga i mrzi neprijatelja svoga. A ja vam kažem ljubite i neprijatelje svoje. Činite dobro onima koji vas mrze. Činite dobro onima koji na vas mrze i molite se za one koji vas progone i kleveću. … Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Ne čine li to i carinici? I ako pozdravljate samo prijatelje svoje, što osobito činite? Ne čine li to i neznabošci?” (Mt 5, 43-47).

Kako su ozbiljne i uzvišene te riječi kad ih slušamo u blizini Velikoga petka.

A tko ih je shvatio? Tko ih je proveo?

A ako ih ima, koji se o ove principe nisu ogriješili, onda evo i za njih nauka: “Nemojte suditi, da ne budete suđeni, jer kakvim sudom sudite, bit ćete suđeni i kakvom mjerom mjerite, vama će se mjeriti. A zašto vidiš trn u oku brata svoga, a grede u oku svome ne vidiš? Ili kako možeš reći bratu svome: ‘Dopusti da izvadim trun iz oka tvoga’, a eto grede u oku tvome. Licemjere, izvadi najprije gredu iz oka svoga, pak ćeš onda pogledati kako da izvadiš trun iz oka brata svoga” (Mt 7, 1-5).

Kad na ovo mislimo u tišini Velikoga petka, onda bismo morali s pjesnikom reći: “O zaspite, prekrijte me svega…” Prekrijte me, da me ne vidi on na križu, čiji nauk imam na ustima, a nemam u srcu.

A on je taj nauk tako jasno izrazio kad je rekao da je prva zapovijed – ljubi Gospodina Boga, a druga ovoj jednaka – ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Potpuno jednaka!

Jesmo li to shvatili?

I jesmo li shvatili da bez ove druge zapovijedi nema kršćanstva, kao ni bez prve.

U tom svjetlu razumijemo Spasiteljeve priče o milosrđu. Razumijemo i njegov odgovor Petru da bližnjemu treba oprostiti ne sedam već sedamdesetsedam puta dnevno. Razumijemo i da je svojim učenicima prao noge. Razumijemo da je na posljednjoj večeri, u svome posljednjem govoru, i opet naglasio zapovijed ljubavi i nazvao je novom zapovijedi.

Zašto novom? Jer je stari svijet nije poznavao: “Novu vam zapovijed dajem da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas da se i vi ljubite među sobom. Po tom će svi poznati da ste učenici moji ako imate ljubavi među sobom” (Iv 13, 34-35).

Daj nam, neshvaćeni Kriste, da podno tvoga križa u tišini Velikoga petka shvatimo tu tvoju zapovijed ljubavi.

Da je shvatimo potpuno.

Jer ne radi se samo o principima.

Radi se o provedbi tih principa u život.

U svim dnevnim sitnicama i detaljima.

U svim odnosima svojim s ljudima.

S onima u većoj i s onima u manjoj blizini.

Daj, da shvatimo tu zapovijed ljubavi u odnosu sa svojima u obitelji, sa svojom braćom i sestrama, sa svojim šefovima, sa svojim suradnicima u poslu, sa svima koje susrećemo.

Jer ako to ne shvatimo, tada nismo shvatili kršćanstvo.

Tada nismo shvatili ni prvu zapovijed: ljubi Gospodina Boga.

Tada nismo i ne možemo shvatiti tvoje posljednje riječi – riječi opraštanja i molbu za neprijatelje na križu.

I sve je naše kršćanstvo samo karikatura, prevara, blef.

Prazno, plitko, promašeno kršćanstvo.

Daj nam, da to shvatimo, da te shvatimo bar mi, neshvaćeni Kriste!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Sudionici muke Kristove. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD