U Nikomahovoj etici, Aristotel divno govori o kontemplaciji. Za njega je kontemplativna djelatnost sama po sebi najuzvišenija čovjekova djelatnost na zemlji. Tako je kontemplacija prava oprjeka praktičnomu djelovanju; ona je po definiciji najvažniji čas ljudskoga života. Aristotel objašnjava da mudrost kontemplativca sa sobom donosi divne užitke, jednako po njihovoj čistoći kao i po solidnosti. Mudrac, pa i kad je prepušten samomu sebi, može se predati kontemplaciji. Što je mudrost veća, to kontemplacija zauzima važnije mjesto u životu. Aristotel dodaje da mudrac ima dužnost i druge osobe prema kontemplativnomu djelovanju. On nagoviješta oce pustinjake i sve kontemplativce, koji su odlučili zavjetovati svoj život Bogu, mudrosti i izvoru svake mudrosti. Jamačno, božanske stvarnosti o kojima govori Aristotel vrlo su daleko od našega Boga i Krista. Filozof je jednostavno pozivao na uzdignuće duha i srca.

Uistinu, u ljudima ima neka vrsta nostalgije za drugovanjem s Bogom. U sebi nosimo duboku čežnju i htijenje da budemo licem u lice s božanskim. Na kršćanskoj razini, kontemplacija zaista ide od srca k srcu s Bogom u šutnji i samoći. Ona je nemoguća u buci svijeta, a još manje u raspršenostima unutarnje buke. Najteži poremećaji kojima se treba pozabaviti ostaju naše unutarnje oluje.

S Kristom, kontemplacija nalikuje na radost dvoje zaljubljenih koji se u tišini gledaju. Često mislim na onoga malog seljaka koji je dolazio svaki dan u crkvu u Arsu. Ostajao je duge časove posve nepokretan pred svetohraništem. Jednoga dana, sveti župnik ga upita: “Što radiš tu, dragi prijatelju?” A on mu odgovori: “Ja ga promatram, i on mene promatra.” Mali seljak nije govorio ništa, jer nije imao potrebe govoriti Kristu kojega je ljubio. Zauzvrat, nije imao potrebe za očitovanjem Sina Božjega, jer je znao da je ljubljen. U ljubavi riječ nije ni potrebna. Što je snažniji život šutnje, to je duša više sama s Bogom. Što je duša djevičanskija, to se više povlači iz svijeta buke.

Ipak, ne trebamo misliti da je kontemplacija Boga moguća jedino u samostanskoj šutnji, u crkvi ili u pustinjskoj samoći. Ivan Pavao II. je poticao kršćane da budu “kontemplativni u djelovanju”. U komentarima Tome Akvinskoga o sv. Ivanu ima izvanredno prosvjetljujući ulomak.

Isus se okrene prema Andriji i Ivanu koji su mu postavili pitanje: “Rabi – to znači Učitelju – gdje stanuješ?” A on im odgovori: “Dođite i vidjet ćete.” Sveti Toma tako daje mistični smisao riječima koje su zapravo značile da nas jedino osobni susret i iskustvo mogu dovesti do poznavanja Krista. To iskustveno upoznavanje Boga u sebi srž je kontemplacije. Sveto Kristovo čovještvo stalni je put onomu tko želi doći k Bogu: pustiti da govori u šutnji, pred svetohraništem, pred križem, pokraj nekoga bolesnika koji je drugi Krist, sam Krist. Dakako, svaka duša ima svoj put. Ivan Pavao II. govorio je da se katkada osjeća zrelim da od Boga moli neke stvari, a drugi put se ne osjeća zrelim.

Za sv. Tomu, praktično nema proturječja između kontemplacije i akcije. Tako, neki se monah može suočiti s duhovnom olujom u svojoj sobici ili u samostanskoj crkvi, a susresti se s Bogom radeći u polju… Žrtvice, poslušnost, trapljenje, sve je to prikladno da vodi k Ocu. Rad, bilo intenzivni intelektualni ili ručni, jednako čisti duh od zarobljenosti koje sprječavaju svjesno ujedinjenje s Bogom. “Ora et labora” (Moli i radi) sažima dvije staze prema kontemplaciji, koje su inače ponuđene ne samo monasima nego svim učenicima Kristovim.

Kontemplacija nas vuče prema božanskomu u napredovanju bez vraćanja. Čovjek koji razmatra i susreće svoga Tvorca neće više nikada biti isti: može pasti sto puta, pogriješiti sto puta, zanijekati Boga sto puta, ipak je dio njegove duše već definitivno stigao do neba.

Bilo bi žalosno da se molitva pretvori u dugotrajno nesuvislo brbljanje, koje nas udaljuje od izvornoga razmatranja. Zaglušujuća molitva onemogućuje da čujemo Boga.

Buka je opasnost suvremenoga života, u kojemu tišina kao da živcira. Nama je, inače, potrebno čuti žamor svijeta: logoreja je danas svojevrsni oblik zakona o neodoljivosti, a tišina kao da se veže uz poraz…

Kontemplacija je dragocjeni čas susreta između čovjeka i Boga. Borba ostaje stalna, ali i veličanstvena pobjeda moguća je samo uz tu cijenu.

kardinal Robert Sarah

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog ili ništa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.