Premda nije pušio lulu, Rudolf Eckert, kao jedna od vodećih osobnosti Crkve u Hrvatskoj s početka 20. stoljeća, svojom vjerom te angažiranim životom, ni malo ne zaostaje za svojim bratom u Kristu, bl. Pier Giorgiom Frassatijem. Umro je mlad, borio se za siromašne, radnike i seljake, za hrvatski narod; bio je intelektualac, novinar i pravnik te je iskustvo i znanje stjecao diljem Europe. Ovim kratkim prikazom života i djela Rudolfa Eckerta htjeli bismo u kratkim crtama načiniti portret ovog skrivenog intelektualnog i duhovnog dragulja hrvatske baštine. K tome, vjerujem da je potrebno pokazati kako među nama prebiva još nepoznati svetac, ili barem blaženik, u kojem možemo pronaći ono isto čudesno nadahnuće kakvo nalazimo kod poznatijeg sveca, talijanskog mladića bl. Pier Giorgia. Uz to, ovaj portret je zapravo skica, jer se radi o prvom u nizu poteza kistom s kojim ćemo otkrivati lik i djelo Rudolfa Eckerta. A možda će, ujedno, nekom „slučajnom“ prolazniku Eckert zapeti za oko, pa će steći novog prijatelja na Nebu.

Sljedeći biografski podatci uzeti su iz knjige Petra Grgeca Dr. Rudolf Eckert, koja je objavljena u Zagrebu 1995. godine u nakladi HKD sv. Ćirila i Metoda.

27. 2. 1889. Rudolf Josip Eckert rođen je u Travniku od oca Otona iz Rokyona, Češke, i majke Helene iz Hrvatske Kostajnice.

Od 1895. do 1896. Rudolf pohađa prvi razred osnovne, pučke škole u Travniku i Stocu. U školi su drugi od njega bili jači i spretniji, ali je on sve nadmašio u pisanju, čitanju, računanju, marljivosti i urednosti. Kao mali je znao biti silovit; nikad nije bio cmizdrav, ali što si je zamislio, to je morao izvršiti. S majkom je vrlo rado obavljao pobožnost sv. Josipu.

Rudolf od 1899. do 1907. pohađa gimnaziju u Sarajevu. Bio je miran, tih, povučen i zamišljen. Volio je prirodu i planinarenje po okolnim sarajevskim planinama. Gotovo svakodnevno se pričešćivao. Uvijek se priznavao i nastupao kao Hrvat. Njegovi profesori su se čudili kako momku s njemačkim prezimenom najteže od svih predmeta ide njemački jezik. Tražio je rasvjetljenje u molitvama, duhovnim vježbama i u čitanju dobrih knjiga gdje bi mogao svoje umne i ćudoredne sposobnosti najbolje upotrijebiti za spas duša i slavu Božju. Konačno se odlučio za život laičkog apostola u svijetu.

Eckert upisuje pravo na zagrebačkom sveučilištu 12. listopada 1907. Živio je siromašno, ali se nikad nije odao lagodnom životu. Išao je samo za onim užitkom koji proistječe iz obavljanja dužnosti. Te iste godine se prijavljuje za člana Marijine kongregacije i „Domagoja“.

Strogošću prema samome sebi stekao je enciklopedijsko znanje te je redovito polagao svoje fakultetske obaveze: „Svaki dan klesati; malo, ali sigurno.(…) Ne razmišljaj što ćeš raditi poslije dvadeset godina, nego ono što imaš raditi sutra; dalje se ne brini…“

Pred drugima je uvijek nastupao vedro. Nikada nije unosio mrzovolju, tmurnost ili pesimizam. Razgovarajući, uvijek je nosio lagani smiješak dobrote te izraz razumijevanja i poštovanja. Bio je dobrohotan, bez zajedljivosti ili nadmenosti. Stišavao je razmirice.

Išao je za junačkim krepostima, samo što je bio premlad i neiskusan pa je ponekad letio previsoko: „Kršćanstvo je već jednom preporodilo svijet; zadaća mu je da ga danas socijalno preporodi u istini i pravdi!(…) Preostaje mladež koju treba oduševiti, obrazovati, disciplinirati pa će onda ona i stare moći povući.“

1909. godine je izabran za predsjednika „Domagoja“. Nije zaboravljao društvene zabave, a osobito je pomno pazio na zajedničke mjesečne pričesti.

Na socijalnom tečaju u Sloveniji na Sv. Joštu je zapisao: „Upravo smo gnjavili dr. Kreka i pohlepno gutali njegove pouke o mehanizmu opće narodne organizacije i o metodi i načinu samih udruženja, gospodarskih, vjerskih i političkih vještina. Uz to smo pogdjegdje i praktično vidjeli kako izgleda demokratski rad, kad je dr. Krek obučen kao kakav kranjski gorštak, zapodjenuo razgovor sa seljacima. Exempla trahunt.“

U ljetnim mjesecima 1910. godine putuje po Njemačkoj i Belgiji. Ondje mu se, kako kaže, „otvorio posve novi vidik uređenja moderne države i modernoga društva“, te je tamo iz prve ruke svjedočio o snazi Katoličke akcije, o životu seljaka, radnika te uređenosti države.

O domovini je govorio ovako: „Hrvatski narod mora opet biti sretan i bogat, jak i nesavladiv, neumorni radnik u vrtu Božjem. Socijalni je rad najbolji rad za narod. Za rad treba ljubavi i oduševljenje, volje i energije, pregaranja i ustrajnosti, a nada sve znanje. (…) Spoznati moramo dušu i život hrvatskoga naroda, njegove misli i težnje, vrline i mane, potrebe i nevolje, a usporedno naučiti od drugih naprednijih naroda, kako treba socijalnim potrebama pomoći. (…) Trebamo dakle paziti na naš značaj, da očuvamo svoju individualnost i samostalnost.“

Eckert je u svojem hrvatskom rodoljublje obuhvaćao sve hrvatske staleže. Pošao je među radnike i seljake kako bi s njima dijelio ne samo svagdašnji kruh nego i stečeno znanje. Sav je svoj kratki život posvetio ne samo zajedničkom ispovijedanju vjere, već i borbi za socijalnu pravdu. Tako su Rudolf i njegovi sumišljenici ispovijedali novo hrvatsko rodoljublje te su osuđivali ostatke feudalizma i kapitalizam na temelju kršćanskog solidarizma.

Na četvrtoj godini prava 1910./11., Rudolf je izabran za urednika socijalne rubrike časopisa „Luči“ koji je uređivao dr. Ljubomir Maraković.

U travnju 1911. godine umire Rudolfov otac Oton u sarajevskoj bolnici, a 2. prosinca iste godine u Zagrebu mu umire i majka Helena. Te godine je ujedno krenuo i na sveučilište u München.

Sljedeća, 1912. godina, bila je itekako ispunjena. U srpnju je položio državno-znanstveni teoretski ispiti s odlikom iz svih predmeta. 23. studenog polaže u Zagrebu prisegu kao ugarsko-hrvatski državljanin. Koncem studenog polaže posljednji rigoroz za doktorata a početkom prosinca postaje glavni urednik „Riječkih novina“.

Kao osoba je uvijek bio vedar i spreman na diskusiju o aktualnim pitanjima. Sa svojim mladim prijateljima je znao raznositi darove po zagrebačkim potkrovnicama, tavanskim i podrumskim stanovima, gdje su u prnjama na podu spavali odrasli ljudi i djeca. Nagovarali su ga na sveučilišnu karijeru, ali je on držao da mu je dužnost odabrati ono zvanje gdje može najbolje upotrijebiti svoje sile na slavu Božju i za napredak hrvatskoga naroda.

Polazi u Louvain 1913. godine gdje se upisuje na sveučilište. Drži predavanje o Hrvatskoj u belgijskim sveučilišnim klubovima, a u belgijskim, francuskim i njemačkim novinama piše o hrvatskim prilikama. Za hrvatske novine je posebno pisao o seljačkoj zadruzi u selu Ter Banck. Od 23. do 27. kolovoza na Slovensko-hrvatskom katoličkom kongresu u Ljubljani drži predavanja o radničkom pitanju. U prosincu te godine stupa u vojnu službu,a zbog napora dobiva bubrežnu bolest, pogoršanje leukemije te bude super arbitriran.

„Naša je patriotska dužnost prema hrvatskom narodu, da poradimo energično na svakom polju, gdje znamo da ćemo doći do cilja – socijalnog preporoda na temelju Kristovih načela.“

U travnju 1914. se odriče državne službe. Dana 27. lipnja promoviran „sub auspiciis Regis“. 30. kolovoza Eckert izdaje posljednji broj Riječkih novina. U prosincu ponovno je pozvan u vojsku.

Početkom 1915. godine u Karlovcu stupa u 96. pješačku pukovniju da bi krajem siječnja završio u Rijeci u 79. pješačkoj pukovniji. Ubrzo, u veljači završava u bolnici. Tamo ga posjećuje i prijatelj Petar Rogulja te biskup Antun Mahnič. Pred kraj je primljen u Treći red sv. Franje. U najtežim trenucima Eckert je uvijek molio strelovite molitve, a utjehu i snagu mu je pružalo razmatranje o Bogu.

Znao je da neće dugo živjeti, ali se s obzirom na tu spoznaju držao se kao pravi svetački asketa: „Ne marim za zdravlje, ako to nije Božja volja. Hoću sve ono što dragi Bog hoće! Potpuno odan u Njegovu presvetu volju živim i umirem.“

Dana 12. ožujka u 3 sata i 15 minuta, u dobi od 26 godina, umire Rudolf Eckert. Sprovod je bio dva dana kasnije na groblju na Kozali u Rijeci.

Da je poživio, izradio bi lijep broj naučnih djela i bio bi svojom superiornom ličnošću ujedinitelj svih struja, koje su se već tada počele javljati u hrvatskom katoličkom pokretu.

Eckertovi posmrtni ostaci prenijeti su s Kozale 7. srpnja 1935. na trsatsko groblje.

1945. godine je uništen čitav sanduk Eckertovih spisa kada su pisac njegova života Petar Grgec i knjigoveža Jerolim Mlinar bili uhićeni.

Petar Grgec je napisao životopis dr. Rudolfa Eckerta koji je objavljen tek 1995. godine.

Navodno se rukopis o dr. Rudolfu Eckertu nalazi u Kongregaciji za kauze svetih.

Rudolfe Eckert, moli za nas!

Izvor: Gilbert.hr