(Gotovo) nijedna majka ne viče kada to kaže prvi put. „Možeš li, molim te, staviti svoje prljavo suđe u sudoper?”, „Možeš li pokupiti te igračke?”, „Molim te, obuj cipele.” Taj se prvi zahtjev obično izrekne mirno, staloženo, i s očekivanjem da će se veoma brzo ispuniti. Negdje između trećega i desetoga ponavljanja toga zahtjeva majčin se ton pojačava, a blagost smanjuje. „Zašto nitko nikada ne skloni svoje prljavo suđe?!”, „Ako se te igračke ne pokupi za pet minuta, sve ću ih donirati u dobrotvorne svrhe!”, „Zašto još nisi obuo cipele? Moramo ići!”

Iako ima majki koje se tako ponašaju jer maltretiraju djecu, to kod većine majki nije slučaj. Većina je majki jednostavno pod stresom i preopterećena.

To vidimo i u drugim vezama – kolege koji bi trebali surađivati, učitelji i njihovi učenici, supružnici, prijatelji… Svi mi brzo postanemo preopterećeni onda kada se osjećamo kao da nas nitko ne vidi i ne čuje. Tada budemo po stresom. A kada se taj stres dugo vremena nastavi, naši fitilji postaju sve kraćima, i mi češće gubimo živce.

Mentalno zdravlje nasuprot pouzdanju

Imala sam prilike vidjeti kako jako mnogo ljudi ispričava kronični stres, anksioznost, depresiju, nerazriješene traume, ili druga duševna stanja kao „stvari koje će se riješiti uz više molitve i pouzdanja u Boga”.

Naravno da sve križeve bude lakše nastaviti nositi ako se nastojimo potpuno oslanjati na Boga, no molitva i pouzdanje neće nas nužno izliječiti od naših križeva. Ponekad je morati izdržati terapiju ili medicinski tretman za duševno zdravlje dio toga križa koji On od nas traži da nosimo.

Što se tiče slučaja svete Marte, mi ne znamo je li se ona borila i s kakvim problemom s duševnim zdravljem. No znamo sljedeće: dijagnoze vezane uz duševno zdravlje su stvarne, i ovaj odlomak iz Svetoga pisma ne treba se nipošto shvaćati u smislu da se kronični stres, zabrinutost i anksioznost mogu izliječiti ako budemo više molili.

No priča o Marti nosi važnu pouku za sve nas, uključujući i one među nama koji se bore s kliničkom anksioznošću ili kroničnim stresom.

Križ i pouzdanje

Moj je muž profesor u sjemeništu, i ja sam doživjela prezaposlenost i stres kuhanja za kuću punu svećenika i sjemeništaraca. Mogu se poistovjetiti s Martom i s količinom posla kojega je ona obavljala za sve one prve svećenike i sjemeništarce. Također se mogu poistovjetiti s iskustvom da ste toliko preokupirani pripremama da zaboravite za koga se pripremate.

Ne znam koji su osobni detalji odnosa između tih sestara iz Betanije, ali sigurna sam da je iza Martine točke pucanja – onda kada je od Isusa zatražila da kaže Mariji da joj pomogne – bilo mnogo toga. Sigurna sam da je iza njezinoga zahtjeva bila ogromna količina stresa, a možda i od same sebe nametnuta očekivanja o tome što sve sačinjava savršenu domaćicu.

Kada Isus kaže da je Marija izabrala bolji dio, on manje govori o njezinim pojedinim djelima, a više o raspoloženosti njezinoga srca. Marija je u tome trenutku izabrala kontemplaciju. Ona je vjerojatno već dosta pomagala Marti s pripremama ranije toga dana, a sada je odvojila trenutak da počiva u Kristovoj prisutnosti. Ono što je Isus činio za Martu bio je poziv da ona prizna svoju vlastitu potrebu za odmaranjem, jer bi ona, zahvaljujući tome vremenu odmora provedenu s njime, mogla svoje zadatke obavljati osjećajući ljubav, a ne zabrinutost.

Naravno, čak ni Martino snažnije pouzdanje u njega nije moglo otkloniti njezino trpljenje. Martu i Mariju ponovno susrećemo onda kada je umro njihov brat Lazar. U razgovoru koji se tada odvijao Marta ne zahtijeva da Isus učini nešto da olakša njezino trpljenje, nego izražava svoju vjeru u njega, za koga zna da se u njega može pouzdati usred svojega trpljenja.

No njezino trpljenje nije odmah olakšano. Da, Isus je uskrsnuo Lazara iz mrtvih. No što je prvo učinio? Plakao je. Plakao je s Martom i Marijom. On ne omalovažava njihovu bol. Vidi da je ona stvarna, i proživljava je zajedno s njima.

Tako je i s nama i Isusom. Pouzdanje u Njega neće učiniti da naše trpljenje nestane. Iako ćemo se mi možda manje brinuti ako se budemo oslanjali na njega, to pouzdanje neće nas nužno izliječiti od kliničke anksioznosti, no naše će trpljenje biti preobraženo. Jedna je stvar plakati, a druga je pouzdati se da s nama plače Isus.

Da, to je bila svrha Utjelovljenja. Poput Marte, ni mi nismo sami u našemu trpljenju ili zabrinutosti. Pozvani smo sve to donijeti Kristu, i spoznati utjehu toga što nas usred svega našega trpljenja On ljubi. Primanje njegovoga pogleda prepunoga ljubavi – kako je Marija činila kada je sjedila pored Isusovih nogu, a kasnije i Marta, poslije Lazarove smrti – daje nam snagu koja nam je potrebna kako bismo svoje križeve nosili s Isusom.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.