Vjerojatno je glavni razlog zbog kojega smo trebali novac bio taj što je majka imala rak na želucu.

Bilo je to nešto što mi nikada nitko nije objasnio. Sve u vezi s bolesti i smrti bilo je manje ili više skrivano od mene jer bi razmišljanje o tome moglo na dijete djelovati nezdravo. I budući da mi je bilo suđeno odrasti s lijepim, čistim, optimističnim i uravnoteženim pogledom na život, nikada me nisu odveli u bolnicu da vidim majku nakon što je tamo otišla. I to je bila njezina ideja.

Ne mogu reći koliko je dugo bolovala i patila dok se brinula za nas i održavala kuću, ne bez neimaštine i teškoća, a da mi uopće nismo znali što se s njom zbiva. No vjerojatno je zbog njezine bolesti pamtim kao mršavu i blijedu i prilično strogu.

Sa sebičnošću koja je neobična čak i za dijete bilo mi je drago kada sam se iz Flushinga preselio u djedovu i bakinu kuću u Douglastonu. Tamo mi je bilo dopušteno više-manje raditi sve što sam želio, jela je bilo u obilju, imali smo dva psa i nekoliko mačaka s kojima smo se igrali. Majka mi nije puno nedostajala i nisam plakao kada mi nije bilo dopušteno da je posjetim. Bio sam zadovoljan dok sam u šumi trčao sa psima, penjao se na drveće, gnjavio piliće ili se igrao u čistoj maloj radionici gdje je Bonnemaman katkada bojala porculan i pekla ga u maloj sušionici.

Onda mi je jednoga dana otac dao da pročitam poruku. Bio sam jako iznenađen. Poruka je bila za mene, napisana majčinim rukopisom. Mislim, da mi nikada prije nije pisala – nije bilo prigode za to. Tada sam shvatio što se događalo, iako me, koliko se sjećam, jezik toga pisma zbunjivao. U svakom slučaju, jedno je bilo posve jasno. Majka mi je u pismu poručila da će umrijeti i da me više nikada neće vidjeti.

Pod javorovim stablom, u stražnjemu dijelu dvorišta, ponovno sam izvadio poruku i čitao je sve dok nisam shvatio što ona u stvari znači. Golemo breme tuge i potištenosti spustilo se na mene. Nije to bila duboka bol djeteta, ona probadajuća muka i tjeskoba s puno suza. Imalo je to nešto od teške zbunjenosti i mračne boli odrasle osobe i zbog toga je teret bio veći jer je do te mjere bio neprirodan. Pretpostavljam da je jedan od razloga za takvo moje stanje bio taj što sam do istine morao doći sam, vlastitim zaključivanjem.

Molitva? Ne, nije mi čak ni padala na pamet. Koliko god to neobično izgledalo katoliku: šestogodišnje dijete koje upravo saznaje da mu majka umire nije ni znalo da bi se moglo pomoliti za nju! Tek kada sam postao katolik dvadeset godina kasnije, shvatio sam da bih se trebao pomoliti za svoju majku.

Moji djed i baka nisu imali auto, ali su jedan unajmili radi odlaska u bolnicu, kada se približio kraj. Poveli su me sa sobom, ali mi nisu dopustili da uđem u bolnicu. Možda je to bilo i dobro, jer u što bi upalo čitavo moje biće izloženo goloj boli i emocionalnoj krizi bez ikakve molitve, bez sakramenta koji bi me održao mirnim i bez osjećaja da ta patnja ima ikakav smisao. U tomu pogledu majka je bila u pravu. Smrt pod takvim okolnostima nije ništa drugo nego ružnoća i ako nema dublje značenje, zašto opteretiti dijete mučnim prizorima?

Sjedio sam vani, u automobilu, s unajmljenim vozačem. Na koncu nisam ni znao posve točno što se događa. Ali sam uvjeren i da sam u tomu trenutku podsvjesno odbacivao sve što me je moglo uputiti na pomisao da moja majka doista umire: da sam to želio saznati, saznao bih bez ikakvih problema.

Činilo se da sve to predugo traje.

Auto je bio parkiran u dvorištu potpuno okruženom zgradama od crnih cigla, prekrivenih čađom. Na jednoj je strani bilo široko i nisko spremište, kiša je padala, voda se cijedila niz strehe, a mi smo sjedili u tišini i slušali kako kišne kapi udaraju po krovu automobila. Nebo je bilo tmurno, zastrto izmaglicom i dimom dok se slatkast, bolestan zadah bolnice i plinare miješao sa zagušljivim mirisom automobila.

I kada su se otac, djed, Bonnemaman i ujak Harold pojavili na vratima bolnice, nisam trebao ništa pitati. Svi su bili potreseni.

Čim smo stigli kući u Douglaston, otac se povukao u sobu, u osamu, a ja sam pošao za njim i vidio ga kako plače pokraj prozora.

Mora da je mislio o danima prije rata, kada je majku prvi put susreo u Parizu, kada je bila tako sretna, radosna, kada je plesala i bila puna ideja, planova i ambicija za njega, za sebe i za djecu. Nije sve bilo kako su planirali. Sada je sve bilo gotovo. Bonnemaman je u dnevnoj sobi spremala velike, bujne uvojke crvene kose koje je majka odrezala dok je bila djevojka i umatala ih sada u fini papir, gorko plačući.

Isti su automobil unajmili dan-dva kasnije, za svoje drugo putovanje, no ovoga puta mi je bilo zasigurno drago što sam ostao u automobilu.

Majka je, zbog nekoga razloga, uvijek željela da je se kremira. Pretpostavljam da se to uklapa u čitavu njezinu životnu filozofiju: mrtvo je tijelo nešto što treba ukloniti što je prije moguće. Sjećam se kako je izgledala u kući u Flushingu, s čvrsto vezanom krpom oko glave, da joj prašina ne bi padala na kosu, dok je čistila, mela i brisala prašinu u sobama, s velikom energijom i odlučnošću – jedino tako možemo shvatiti njezin nemar kada je riječ o beskorisnu tijelu u raspadanju. To je nešto što treba ukloniti bez odlaganja. Čim je život završio, pustimo neka čitava ta stvar konačno i zauvijek završi.

I ovoga je puta padala kiša, a nebo je bilo mračno. Ne mogu se sjetiti je li sestrična Ethel (majčina rođakinja, gospođa McGovern koja je bila medicinska sestra) ostala sa mnom u automobilu da me ne bi obuzelo mračno raspoloženje. Unatoč tome bio sam jako tužan. Ali nisam bio ni približno tako nesretan kao što bih bio da sam otišao na to žalosno i grozno mjesto, stajao iza staklenoga okna i gledao kako majčin lijes polako klizi između čeličnih vrata koja su vodila do peći.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Gora sa sedam krugova”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.