Dragi moj Wormwoode!

I ja sam naravno opazio da je za ljude u europskomu ratu — koji oni naivno nazivaju “rat” — nastupila stanka. Nisam iznenađen što je to stanka i u pacijentovim tjeskobama. Hoćemo li ga malo osokoliti ili bi bilo bolje da ga još više uznemirimo? Mučni strah i ludo pouzdanje jednako su poželjna duševna stanja. Naš izbor između toga dvoga otvara važna pitanja.

Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom namjerom pokušavamo čovjeka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti da žive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju stvarno znanje o prošlosti i to je znanje određene prirode te nalikuje vječnosti. Puno je bolje navesti ih da žive u budućnosti. Iz biološke nužnosti sve se njihove strasti usmjeravaju u tome pravcu tako da misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju, budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio vremena — jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je sasvim prožeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni humanizam ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost — pravo srce vremenitosti. Zato gotovo sve opačine imaju svoj korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na sadašnjost; strah, zavist, požuda i častohleplje odnose se na budućnost. Nemoj misliti da je požuda iznimka. U trenutku kada nastupa užitak, grijeh je (a samo nas on zanima) već prošao. Užitak je upravo onaj dio zbivanja koji mi žalimo i koji bismo rado isključili kada ne bismo time isključili i grijeh. Užitak je Neprijateljev prilog i stoga se doživljava u sadašnjosti. Grijeh, naš prilog, smjera na budućnost.
Ljudi žive u vremenu, ali ih naš Neprijatelj određuje za vječnost. Stoga bi, vjerujem, želio da oni svoju pozornost usmjere najviše na dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju sadašnjošću. Jer sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini: samo u tome trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za nj) ili za sadašnjost, misleći pri tome ili na vječno jedinstvo s njime ili na vječnu odijeljenost od njega, što uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji križ, ići u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.

Naravno da i Neprijatelj želi da ljudi misle na budućnost — i to upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, koja će sutra moći postati dužnost. Dužnost: planirati sutrašnji posao — današnja je dužnost; iako se građa odnosi na budućnost, ipak je ta dužnost, kao i sve dužnosti, stvar sadašnjosti. To nije nikakvo cjepidlačenje. On ne želi da ljudi svoje srce vežu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi želimo. Njegov je ideal čovjek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim, želimo čovjeka opsjednuta budućnošću koji je sav zapleten u viziju predstojećega neba ili prijetećega pakla na zemlji: spremna da prekrši Neprijateljeve zapovijedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod nikada ne će doživjeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar upotrebljava samo zato da ga položi na oltar budućnosti — zakupiti lovom na dugu.

Prema tome, gledajući općenito i pod jednakim uvjetima, može se reći kako je bolje da tvoj pacijent bude u pogledu rata ispunjen strahom ili nadom (nije važno kakvom), nego da živi u sadašnjosti. No izraz “živjeti u sadašnjosti” dvoznačan je. On može isto tako označavati proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj čovjek može s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se bavi sadašnjošću, nego zato što je sama sebe uvjerio da će budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove smirenosti, budućnost vuče vodu na naš mlin budući da ga vodi većemu razočaranju i većoj nestrpljivosti kada se njegove krive nade izjalove. Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju užasi svake vrste, ako moli za snagu da se može s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je ovdje i samo ovdje sva dužnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost, onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno i moramo bez oklijevanja napasti. I u tome slučaju pokazalo se naše “filološko oružje” prokušanim. Pokušaj jednom kod svoga pacijenta s pojmom “čednosti”. Vjerojatnije je, naravno, da on ne “živi u sadašnjosti” ni zbog jednoga od tih razloga, nego jednostavno zato što je dobra zdravlja i voli svoj posao. Tako bi ta pojava bila posve naravna. Ipak, kada bih bio na tvome mjestu, prekinuo bih to stanje. Nikakva naravna pojava ne govori zapravo nama u prilog. I uopće: zašto bi stvorenje trebalo biti sretno?

Tvoj odani stric Screwtape

Gornji tekst je izvadak iz knjige C. S. Lewisa “Pisma starijeg đavla mlađem”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.