Borba sa zloduhom nije prvo što čovjeku padne na pamet kad u sjećanje prizove fra Bonaventuru. No, zloduh ima mnoga lica, a jedno od njegovih najstrašnijih lica je današnja razdijeljenost svijeta koja se pokazuje kroz sukob između znanosti i vjere, lijevih i desnih, tradicionalnih i progresivnih…

Mi, ljudi današnjeg vremena, lako upadamo u krajnosti i, u samima sebi i unutar društva, rascjepljujemo se na različite polove koji međusobno ratuju. Fra Bonaventura Duda objedinio je u sebi samome i ocjelovio mnoge moderne rastrganosti i upravo zato je bio cijenjen i poštovan sa svih strana – i od vjernika i od nevjernika, i od intelektualaca, kulturnjaka i znanstvenika, i od jednostavnog svijeta. Svi koji su ga istinski susreli i progovorili s njim pokoju riječ, upamtili su to kao dragocjeno iskustvo. Kao i mnogi drugi, i ja imam iskustvo susreta s fra Bonaventurom Dudom. Iako sam danas isusovac, prije petnaestak godina bio sam fratar i živio sam s njime u istoj kući tijekom pune tri godine, dijeleći s njim i dobro i zlo. (Kako sam iz fratara dospio do isusovaca je priča za neku drugu priliku.) Ispričat ću dva, meni životno važna, susreta s fra Bonaventurom i kroz njih ću pokušati prikazati trajnu veličinu i vrijednost njegove osobe i njegova djela.

Na otoku svetoga Pavla

Kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća, dok sam šetao nedaleko od franjevačkog samostana u Rožatu, kod Dubrovnika, naišao je fra Vito, zaustavio auto, izašao, i pitao me znam li tko dolazi kod njih na godišnji. Fra Bonaventura Duda, znao sam odmah. Još tamo u ratno vrijeme, u Zagrebu, kao izbjeglica, išao sam na njegove mise i, kao i mnogi drugi, oduševljavao se njegovim propovijedima. Fra Vito je očito već prije u meni uočio neku klicu zvanja, i čuo me negdje oduševljeno pričati o Bonaventuri, pa mu se učinilo zgodnim javiti mi da dolazi na odmor i da kani prvi put posjetiti i moj rodni otok Mljet, i to zato, kako mu je rekao, da bi mogao gledati hridi na koje se nasukao sv. Pavao i, ako bude moguće, prespavati negdje u blizini mjesta na kojem je, nakon brodoloma, spavao i sveti misionar. I tako, dobrotom fra Vite, zapalo me da pratim fra Bonaventuru na putovima sv. Pavla. I zaista, prespavao je na Mljetu u malom seocetu s petnaestak kamenih kuća koje sve gledaju na hridi i daleku pučinu. Iduće jutro, služeći sv. misu u crkvici ponad tih istih pavlovskih hridi, s desetak mještana i sa mnom kao ministrantom, zračio je silnom radošću. Dobar dio noći, vidjelo mu se na ozarenom licu, proveo je gledajući zvjezdano nebo, more i hridi i, s molitvenim žarom, dozivao sjećanja na velikog misionara Pavla.

S mladenačkim oduševljenjem zamolio sam ga kasnije za razgovor. Primio me odmah sutradan u Rožatu. Šetali smo obalom rijeke Omble. Govorio sam mu, vrlo gorljivo, o svojim nadama, oduševljenjima, teškoćama, kako to već mladi ljudi govore. Primijetio je u meni obraćeničku sklonost krajnostima pa mi je dao savjet koji još uvijek nosim sa sobom: „Uvijek idi srednjim putem, ali nikada nemoj biti osrednji.“ U tom savjetu, otkrivao sam kasnije godinama, krije se velika mudrost i, takoreći, dovoljan je samo taj jedan savjet za dobro urediti čitav život. Jer onaj tko je ikada pokušao tražiti taj srednji put pomirenja krajnosti, put u kojem se skriva cjelina istine, brzo je uvidio kako je to skliska staza koja lako odvede u relativizam i osrednjost. I dan-danas, kao urednik Glasnika i kao dugogodišnji urednik na Bitno.netu, zadužen za davanje duhovno-teološkog smjera na internetskom portalu, kao temeljna orijentacija i nadahnuće služi mi upravo taj savjet. Kako pronaći radikalnu i cjelovitu istinu u sredini između zagovornika i protivnika Međugorja i pape Franje, između karizme i autoriteta, duha i zakona, lijevih i desnih…, a pritom ne napraviti kakav bljutavi kompromis, zadatak je za cijeli život.

Ići srednjim putem, a ne biti osrednji, mudrost je iscijeđena kao sukus života jednog velikog čovjeka i zato je tako moćna i privlačna, a u isto vrijeme tako silno zahtjevna i tako teško ostvariva. To je ono što sam s vama htio podijeliti od tog svog prvog susreta s velikim čovjekom, a što, vjerujem, svakome može biti od životne koristi.

„Sinko, nemoj tamo izgubiti vjeru!“

Moj drugi važan susret s fra Bonaventurom dogodio se nekoliko godina kasnije dok sam pohađao filozofsko-teološki fakultet pripremajući se za svećeništvo. No, da bih s vama podijelio značenje tog događaja, prvo moram razjasniti nekoliko važnih stvari i donijeti jedno drugo mučno iskustvo života.

Naime, prije života s fra Bonaventurom u Zagrebu, providnost me, odmah na početku mog redovničkog života, stavila živjeti s jednim drugim profesorom teologije i svećenikom koji je u potpunosti izgubio vjeru i postao silno ogorčen i destruktivan. Bilo mu je zabranjeno ispovijedati i javno služiti misu jer je govorio strašno sablažnjive stvari. Što je sve govorio i činio, a što sam na svoje oči vidio i čuo, nije za pisati. Umro je prije nekoliko godina, pokoj mu duši, od posljedica alkoholizma. Živjeti s njim bilo je šokantno i na neki neobičan način otrježnjujuće, kao neka priprema na ono što čovjek mora kad-tad u životu susresti. Vidjeti samo dno gubitka vjere jednog svećenika i redovnika i strašne posljedice takvoga stanja, odmah na početku redovničkog života, može biti pogubno, ali može, uz pomoć Božje milosti, biti i spasonosno.

Unaprijed prokušan tim dramatičnim iskustvom, započeo sam svoj znanstveni studij filozofije i teologije na kojem više nije bilo Bonaventure Dude; bili su tamo neki drugi profesori. Iako nisam nalazio osobitih intelektualnih teškoća u čitanju knjiga i pohađanju fakulteta (makar sam bio seosko neškolovano dijete nevično knjizi), ipak, brzo sam uvidio, mudrost nuđena na školskoj filozofiji i teologiji stvarala mi je ogromne probleme. Teško mi je u početku bilo dokučiti od čega se točno problem sastoji, no, s vremenom sam zaključio da ga je najlakše opisati izričajem kojim zabrinute majke često upozoravaju svoje sinove koji se odluče za svećeništvo i krenu na studij: Sinko, nemoj tamo izgubiti vjeru! Toliko sam puta čuo tu rečenicu od svoje majke koja je očito na mom licu prepoznavala sjene potekle od tamo mi ponuđene mudrosti.

Jalova znanost i jalova vjera

Teško je ukratko objasniti što se krije iza tog opravdanog majčinskog straha. Recimo ovako: pohađati fakultet na kojem se na znanstveni način studira Sveto pismo, Trojstvo, Duh Sveti, Krist…, uza sav oprez i dobru nakanu, težak je zadatak koji u sebi nosi veliku opasnost, ali i veliku priliku. Opasnost potpunog gubitka vjere ili priliku u vlastitom duhu objediniti istinsku vjeru i znanost. Nažalost, objediniti u sebi vjeru i znanost, malo kome uspijeva. Slavni teolog, Hans Urs von Balthasar, kaže da se veliki znanstvenik i veliki svetac svjetske razine, nešto poput modernog Tome Akvinskoga, u istoj osobi nije pojavio još tamo od 16.-17. stoljeća.

Ipak, iako je mali broj modernih Toma Akvinskih, također je, hvala Bogu, i vrlo mali broj onih koji vjeru izgube. Većina sačuva istu onu vjeru koju su imali prije znanstvene obrazovanosti. Takvi već nakon prvih ozbiljnih sumnji i preispitivanja koja znanstvena pitanja rasplamsavaju u vjerničkom srcu, iz straha od gubitka vjere, sazidaju kao neku pregradu u svojoj duši koja dijeli prostore vjere od prostora znanosti. A to ima svoju cijenu.

Za razumijevanje posljedica koje ovaj proces odvajanja proizvodi, potrebno je razumjeti pojam srca. A srce je, jednostavno rečeno, mjesto u kojem se sastaju sve čovjekove moći – razum, emocije, pamćenje, volja, vjera… Kad su sve te moći u srcu objedinjene, čovjekovu duhu daju iznimnu snagu. Naprotiv, što su te moći u nekoj osobi više odvojene od srca i izolirane, osim što govor takve osobe biva jalov i dosadan, ta osoba je, također, sklona upadanju u krajnosti: razum joj naginje racionalizmu, emocije sladunjavosti, vjera fundamentalizmu…

Vjerujem da se, dobrim dijelom, upravo tu krije razlog zbog kojeg mnogi profesori i propovjednici i u znanstvenom i u vjerničkom djelovanju ostavljaju dojam jalovosti. Tu se, uvjeren sam, krije i jedan od ključnih razloga zašto većina znanstvenika i svjetskih moćnika ostaju agnostici i ateisti i u vjeri ne vide izazova – nema, naime, dovoljno osoba koje bi bile kadre iz dubine srca moćno navijestiti im vjeru oplemenjenu znanošću…

Zloduh moderne znanosti

Vratimo se fra Bonaventuri Dudi i susretima s njim. Vjerujem da je već sada jasno da je upravo fra Bonaventura jedan od tih velikih ljudi koje je Bog darovao našoj zemlji da ugrije srca čak i velikih nevjernika. Brojne su zgode, koje sam imao prilike čuti, u kojima se priča o fra Bonaventurinim susretima sa znamenitim svjetovnim ličnostima poput, na primjer, Miroslava Krleže, susreta koji su na te znamenite svjetovne ljude redovito ostavili dubok dojam.

Što se mene tiče, ne znam koliko mi je uspjelo u srcu objediniti znanost i vjeru, (a to za ovu priču nije ni važno), no, ako mi je imalo uspjelo, na tome ponajviše moram zahvaliti fra Bonaventuri. Jedna zgoda osobito osvjetljava taj njegov utjecaj.

Jednoć, na prvim godinama studija, kroz riječi jednog profesora kojeg neću imenovati, tijekom predavanja se nada me vinuo upravo taj zloduh modernih vremena, pritišćući i tražeći apsolutnu podčinjenost. Kao da je govorio: znanost je znanost, nema tu prostora za nikakve vjerske priče i, ili ćeš to prihvatiti, ili se moraš odreći razuma i nastaviti vjerovati u bajke. Bio je to jedan od onih kritičnih trenutaka u životu, koje svatko od nas od vremena do vremena ima, trenutaka koji nas kasnije određuju u dubinama našega bića. Dotični profesor je tada silom, i kao s nekim bijesom, rastakao dijelove Svetoga pisma ne ostavljajući nikakav prostor za misterij, za nepoznato i nedokučivo, već je svojom neumoljivom logikom sve redom obarao na tlo, vidljivo u tome uživajući. Na sjenama koje su bile vidljive na mnogim licima, i u nekoj mučnoj atmosferi koja se osjećala u predavaonici, jasno je da njegove riječi nisu bile prijetnja jedino meni.

Nakon završetka tog mučnog predavanja, bio sam, vraćajući se u samostan, silno smućen i uznemiren. Odlučio sam odmah potražiti fra Bonaventuru koji mi je tada pao na pamet kao moguća pomoć u toj nevolji. Ako i on bude rekao da stvari stoje tako kako kaže taj profesor, osjećao sam, doživjet ću neki težak poraz koji će me odvesti nekamo kamo ne bih želio ići, a odakle, slutio sam, možda i nema povratka. Fra Bonaventura je, očito uočivši moju neobičnu smućenost, pristao razgovarati sa mnom odmah nakon ručka, onako s nogu. Duboko uznemiren, ponovio sam ukratko smisao onoga što je dotični profesor kroz dva sata vrlo rječito nametao, a fra Bonaventura je, kao i obično, vrlo pozorno slušao. Zatim sam ga s nekom snažnom egzistencijalnom strepnjom u glasu upitao: „Fra Bonaventura, recite mi, molim vas, je li to uistinu tako ili nije? Moram to znati.“

On me je gledao blago i širio je svoj duboki, njemu svojstveni mir – blagi pogled, sjajne oči i vedro lice – gledao me par dugih trenutaka u šutnji, kao da čeka da se njegov mir primi i moga srca, i onda je vrlo uvjerljivim i tihim glasom, koji je dolazio iz samo njemu znane dubine, izrekao, naoko, vrlo obične riječi: „Možda jest tako, a možda i nije!“ Te jednostavne riječi izrečene upravo u tom trenutku, riječi koje su ostavile prostora i znanosti i misteriju, riječi natopljene nekim skrivenim smislom i velikom ozbiljnošću, donijele su mi odmah u srce duboki mir. Iskreno sam mu zahvalio i otišao. Bio je sretan. Nije bilo potrebno ništa više govoriti, znali smo to u onom času i ja i on.

Pitao sam se kasnije što je to bilo u tim tako, na prvi pogled, banalnim riječima koje su mi toliko pomogle. Tek nakon puno godina shvatio sam da je iz njih govorila upravo ta duboka objedinjenost najviše znanosti i najdublje vjere, objedinjena u duhu osobe… Fra Bonaventura Duda je već davno prije pobijedio istog zloduha, koji je govorio kroz riječi neimenovanog profesora, i sada je s lakoćom mogao odmicati zloduhovu sjenu ako bi vidio da se uvlači u nečije srce.

Svjetionik na hrvatskoj pučini

Mislim da je upravo ta utjelovljena životna mudrost u stupanju srednjim putem bez upadanja u osrednjost, i spoj visoke znanosti i velike vjere u jednom čovječjem srcu, bilo ono što je zračilo iz fra Bonaventure Dude, a što su redom prepoznavali i mali i veliki, vjernici i nevjernici, lijevi i desni; neki sjaj tako pun istine i tako dalek od kompromisa i osrednjosti da su svakoga koga su te zrake dotaknule poticale da na vidjelo iznese ono najbolje što u sebi nosi. Na mnogima od nas fra Bonaventura je ostavio svoj duboki utjecaj kojeg možda i nismo do kraja svjesni. Njegova je pojava bila dugogodišnji svjetionik na hrvatskoj pučini preko kojega su se mnogi i mnogi svjesno i nesvjesno orijentirali na uzburkanom moru modernoga svijeta. Sada, nauživši se života, u dubokoj starosti, Gospodin, kojeg je toliko ljubio i o kojem je s velikim žarom desetljećima propovijedao, uzeo ga je k sebi da nam i od tamo svijetli i daje orijentir. Fra Bonaventura Duda, dragi naš brate i prijatelju, iskreno smo zahvalni što smo živjeli s tobom, neka ti Gospodin da zasluženi raj. Pokoj ti duši.

p. Petar Nodilo SJ | Bitno.net

Tekst je prvotno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina