Cecilia Allen amrička je blogerica koja nastoji ohrabriti žene da ustraju na putu vjernosti Bogu i to na jedan specifičan način. Naime, prije nego što se udala, Cecilia je razmatrala poziv karmelićanke te je provela godinu dana u jednom samostanu. Sada želi prenijeti ljepotu karmelske duhovnosti u svakodnevni život svojih čitateljica služeći se svojim blogom. U tu svrhu u posljednjoj je objavi navela pet stvari koje je naučila tijekom svojeg boravka u karmelskom samostanu, a koje će, vjerujemo, dobro doći i vama.

1) Svetost se nalazi u dužnostima

Život sam po sebi, kada se žive dužnosti, posvećuje. Skloni smo mjeriti svoju svetost prema tome koliko dodatnog posla napravimo, a ne prema tome koliko dobro ispunjavamo ono što je pred nama. Čeznemo za velikim prilikama za krepost i svečanim pokorama, ali ne vidimo svetost u tako jednostavnim stvarima kao što je pranje posuđa.

U samostanu sam naučila upijati sadašnji trenutak i potpuno se predati njegovom ispunjenju, umjesto da pokušavam razmišljati o pobožnim stvarima koje bih mogla činiti. Ovo se može činiti previše nježnim ili previše opuštenim, ali istina je da je naša najveća mjera svetosti to kako ispunjavamo svoj poziv sa svim popratnim dužnostima, a onda kada to izvršavamo možemo dodati još.

2) Plodovi izbjegavanja tehnologije

Nismo imali televiziju, niti su nam bila dostupna računala za zajedničko korištenje. Imali smo samo zajednički pristup malom CD playeru s izborom klasične i duhovne glazbe za blagdane i nedjelje.

Da budem iskrena, tehnologija, mediji i filmovi mi uopće nisu nedostajali. I ubrzo sam uvidjela da je povlačenje od svih zemaljskih smetnji i buke pojačalo moju osjetljivost.

Kad sam slušala glazbu dublje me je doticala. U srcu sam bila tiša i lako bih se usredotočila na ljepote koje mi je donijela liturgija i dnevna molitva.

Kad sam se iz samostana vratila doma polako sam se vratila tim stvarima, nerado napuštajući tišinu uma i srca koju sam imala u samostanu. Toliko smo uronjeni u buku, kretanje i stalnu poplavu slika da bi za naše duše bilo jako blagotvorno kada bismo mogli odvojiti vrijeme da se odmaknemo od njih, pa čak i potpuno ograničimo njihovu prisutnost u svojim životima.

3) Buka naše okoline

Slično tome, u samo nekoliko sati od povratka u svoj dom otkrila sam koliko toga sada doživljavam kao smetnju.

Čak su i uzorci, boje i mnogobrojne knjige na policama bili previše za mene. To ne znači da je boja loša ili nešto slično – ali sve dok nisam provela godinu dana u najjednostavnijem okruženju nisam shvaćala koliko dekoracija doma može utjecati na nas.

U svom svakodnevnom okruženju prestajete primjećivati mala područja pretrpanosti, skupljene sitnice ili nagomilane kućne predmete. Bez da ste toga svjesni, možete skliznuti u “organiziranu dezorganizaciju”.

Ne mogu vas dovoljno ohrabriti da pojednostavite svoj dom. Ne na minimalistički, jalov način, već na način da prigrlite ljepotu svakog promišljeno odabranog predmeta koji postavljate u svoj dom. Manje je toliko, toliko više.

4) Možete ustati ranije nego što mislite

Ovo kažem napola u šali, a napola ozbiljno.

Kad sam pogledala dnevni raspored samostana prije nego što sam ušla, bila sam pomalo sumnjičava po pitanju bih li svakodnevno do kraja života mogla ustajati u 4:45. U šali sam svojim prijateljima naložila da kada govore o mom budućem monaškom buđenje, kažu “četvrt do pet” umjesto “4:45” jer nije zvučalo tako rano.

Ali ozbiljno govoreći, bilo je više nego izvedivo.

Da, bilo je dana kada nisam željela ustati iz kreveta (posebno zimi!). Da se razumijemo, ne kažem da bi svi trebali ustajati tako rano – samo kažem da je za nas koji živimo u svijetu ustajanje malo ranije za molitvu, za dobar početak dana, kako bismo imali mirno vrijeme za čitanje, JAKO korisno.

Kratka žrtva izvlačenja iz kreveta je gotova dok se otuširate i odjenete. Ostatak dana prođe puno bolje.

5) Sveta dokolica

Koliko god su naši samostanski dani bili posvećeni dnevnom ritmu molitve i rada, bilo je i kratkih trenutaka mirne dnevne dokolice. Blagdani su podrazumijevali više vremena za odmor, a mjesečni “slobodan” dan bio je posvećen individualnim aktivnostima.

Dok smo u svijetu, možemo biti toliko zaokupljeni stalnim bavljenjem stvarima, stalnim radom na svome sve većem popisu obaveza, da nas čak i naše “slobodno vrijeme” više iscrpljuje nego što nas osvježava. Pretrpavamo se još većom izloženošću buci i metežu. Iako takve aktivnosti mogu biti zabavne, one nisu dokolica o kojoj govorim.

Govorim o tišini trenutaka provedenih u “dolaženju do daha”, šetnji i upijanju ljepote Božje kreacije ili slušanju tihe glazbe dok razgledavamo umjetnička djela. Trebamo više tih tihih trenutaka dokolice – za naše umove baš kao i za naše duše.

Ne mogu dovoljno preporučiti odvajanje makar malo vremena svaki dan za takve okupacije tihog odmora. I, osim ovog kratkog dnevnog vremena, odvojite jedan dan u mjesecu u kojem ćete odbaciti sve nebitne stvari, a duši dopustiti da se okrijepi u tihoj ljepoti svete dokolice.