Ponekada naše nezadovoljstvo proizlazi iz mišljenja da, ako smo već zajedno s Bogom, to onda znači da nam sve treba polaziti za rukom, sve nam treba uspijevati – ali zbog čega ne uspijeva? Rijetko je tako.

Tračnice Božjih planova imaju mnogo krivina, okreta, čudnih i nerazumljivih na početku promjena smjera. Kada vodiš slijepca među zmijama, možeš li mu dozvoliti ići ravno? Zamisli da imaš takav zadatak. Ti vidiš zmije i govoriš slijepcu: „Skreni desno, a sada lijevo, unatrag, okreni se, podigni nogu!“ Slijepac nestrpljivo reagira: „Što radiš od mene, čovječe?! Pusti me da idem ravno!“ – on ne vidi opasnosti. To se također događa između Boga i tebe. Bog vidi opasnosti i zbog toga te tako vodi, a ti trebaš biti poslušan riječi Božjoj, a ne svojemu zamišljanju puta, jer ti si slijepac. A Isus pak govori: „Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ (Mt 15, 14) Mi ne vidimo buduće prepreke i opasnosti, ali Bog ih vidi. I često je primoran mijenjati naš smjer kretanja. Izgleda nam tada da nešto nije kako treba biti, ali moramo se pouzdati u Boga, a ne u svoj sud. Bog ima samo jedno oko, oko providnosti, a mi pak imamo dva oka. Znamo dobro da se oko providnosti nalazi svugdje, a ne samo u našoj glavi kao naše oči. Koliko li je krivina i promjena smjera doživio Abraham na svojem putu, koliko li Jakov ili njegov sin Josip. Čitajte Bibliju! Njihov život je izgledao takav jer su sklopili savez s Bogom, i ponekad im je izgledalo da ih Bog drži za nos, a ne za ruku. Nekad je izgledalo da Bog puno očekuje, da je poludio i da krši Zakon – a takvo je bilo mišljenje i o Isusu! „Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju, jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’“ (Mk 3, 21) – sjećate li se toga? Isus nikada nije davao mira svojim učenicima. Nikada im nije dopustio da grade palače, da imaju lagodan i idiličan život. Ne, oni su stalno išli s njime i stalno su doživljavali nove događaje skupa s njim.

Onog dana kad je Isus sjeo u Petrovu lađu, iza Petra bijaše cjelonoćni bezuspješni lov:

Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.“ Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. (Lk 5, 1 – 11)

Cijelu noć Petar nije ništa ulovio. Je li mu možda Isus rekao: „Ti si neuspješan i nesposoban, nemam od tebe nikakve koristi, bježi odatle!“? Ne! Isus je htio upravo takva apostola kojemu nije pošao za rukom životni lov. Zbog toga mu je rekao nešto što bijaše Petru čudno: „Nisi uspio ništa uloviti? Baci mreže još jednom – na moju riječ.“ Petar ih je bacio i izvukao je mreže tako prenatrpane ribama da su pod tim teretom lađe tonule. S Isusom je ulovio toliko puno ribe da je to bilo čak i opasno. Doplovili su s tim ulovom do obale. Što im je Isus tada rekao? „Sada ostavite te mreže i idemo!“ I oni ostaviše cijeli taj gigantski ulov… i krenuše za njim! To u naše vrijeme izgleda manje-više ovako: radiš naporno cijelu godinu, napokon nešto i zaradiš, napokon imaš dovoljnu količinu novca za lagodan i siguran život – i tada dolazi netko i govori ti: „Dobro, ostavi sada taj novac i idemo dalje, idemo u drugi grad.“ Bog ponekad tako vodi čovjeka kroz život da u jednoj minuti možeš nešto dobiti, a u sljedećoj sve to izgubiti. On traži od čovjeka poslušnost – o tome ovisi život čovjekov – jer ni uspjeh, ni novac ne daju nam sigurnost, samo ju daje odnos s Isusom. Jednog dana postao sam svjestan toga da me Bog voli apsolutnom ljubavlju, tj. takvom koja ne želi od mene odustati, takvom koja mi oprašta sve izdaje, koja je savršeno sigurna, koja umiruje i istodobno plaši dobrotom. Zahvaljujući tomu znam da će me Bog stavljati u takve situacije koje su strašne i toliko sumnjive da čovjek može postati sijed tijekom noći. Zašto? Jer samo u takvim situacijama mogu se razvijati i dokazivati svoju vjernost. Gledati na sve očima vjere znači da u svim životnim događajima opažam dobre plodove ljubavi Božje, a ne njegove napade na moj život i moju sreću. Gledajmo sve na način na koji je Bog gledao stvarajući svijet. On je svakoga dana gledao i govorio: „To je dobro, to je dobro, to je dobro“ – iako su ti dani bili veoma različiti međusobno, eksplozivni, iako je svaki dan bio svojevrsna katastrofa svemirskih razmjera sam po sebi. Bog, stvarajući svijet, gledao je na sve sa zadovoljstvom, a mi pak gledamo obrnuto. Trebamo mijenjati životna pravila. Mislimo loše o sebi, o obitelji, o političkim vođama, o biskupu, o šefu, o Augustinu – o svima loše. I ako uopće postoji nešto što očekujemo, onda je to samo nešto loše. Treba to sve izbaciti iz svojeg hrama.

o. Augustyn Pelanowski

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Od Duha do uha” u izdanju Figulusa. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.