Na um mi pada zgoda iz djetinjstva, kada sam imao pet ili šest godina i kada su mi operirali grlo da mi odstrane… ne znam kako se kaže na talijanskome, na španjolskome je amigdalas… Krajnike… Tada se to obavljalo bez anestezije: pokazali bi ti sladoled koji će ti dati nakon operacije, u otvorena bi ti usta stavili nešto i onda bi te bolničar zgrabio, nisi mogao zatvoriti usta, a liječnik bi škarama odrezao oba krajnika, bez anestezije. Odmah potom dali bi ti sladoled i time je sve bilo gotovo.

Nakon operacije od boli nisam mogao govoriti; otac je pozvao taksi i odvezli smo se kući; kada smo stigli, tata je platio, a ja sam ostao začuđen: zašto tata plaća tomu gospodinu? Čim sam mogao govoriti, dva dana poslije toga, upitao sam ga: „Zašto si čovjeku u autu platio?” On mi je objasnio da je to bio taksi. „Ali kako, zar to nije bio tvoj auto?” nastavio sam. Bio sam uvjeren da je moj tata vlasnik svih auta u gradu! Sjećanje na to djetinje iskustvo pred ocem koji poučava i objašnjava dočarava nam naš odnos s Bogom, njegovu veličinu, ali i njegovu bliskost. On je veliki Bog, Bog slave, ali hodi s tobom i kada treba, daje ti i sladoled.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Franje “Oče naš”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.