Papa Franjo napisao je kolumnu za New York Times. U tekstu naslova „U humoru ima vjere“, u kojem se poslužio dijelovima iz svoje autobiografije, Sveti Otac je progovorio o važnosti humora za zdravu duhovnost.

“Mi svećenici obično uživamo u humoru, pa čak imamo i priličnu zalihu šala i zabavnih priča koje često dobro znamo ispričati, kao i biti im predmetom”, napisao je Franjo prije nego što je naveo nekoliko šala.

Prva je vezana za Ivana XXIII., koji je bio poznat upravo po humoru. Citirajući po sjećanju, Franjo je naveo riječi Ivana XXIII.: “Često se noću događa da počnem razmišljati o nizu ozbiljnih problema. Tada učinim hrabru i odlučnu odluku otići ujutro razgovarati s papom. Onda se probudim sav u znoju… i sjetim se da sam je papa.”

I Ivan Pavao II. je, slično tomu, volio dobru šalu. Kada je bio kardinal Wojtyła na konklavi ga je jedan stariji kardinal ukorio zbog njegovih hobija koju su uključivali planinarenje i skijanje, primijetivši kako takve aktivnosti nisu dolične „njegovoj ulozi“. Na njegove je riječi budući papa odvratio: “Ali zar ne znate da se u Poljskoj ovim aktivnostima bavi najmanje 50 posto kardinala?” (U Poljskoj su tada bila samo dva kardinala).

“Ironija je lijek, ne samo da obodrimo i razvedrimo druge, već i same sebe, jer šaljenje na vlastiti račun je moćan instrument u prevladavanju iskušenja narcizma”, napisao je Franjo naglasivši dobrobit humora za duhovnost.

U tu je svrhu naveo još dvije šale. Jednu koja se odnosila na jednog pomalo svjetovnog isusovca kojemu je Bog prije operacija srca, želeći ga umiriti, obećao da će živjeti barem još 40 godina. Želeći dobro iskoristiti vrijeme, isusovac je transplantirao kosu, otišao kod plastičnog kirurga, popravio zube…, ukratko bilo ga je teško prepoznati. Čim je izašao iz bolnice, udario ga je automobil i usmrtio. Pomalo ljutit zbog prerane smrti uputio je Bogu prigovor: „Obećao si mi još 40 godina“, na što je Bog odvratio „Oprosti, nisam te prepoznao“.

Franjo je ispričao i šalu o sebi koja kaže kako je Papu nakon dolaska u Ameriku na aerodromu dočekala velika limuzina. Nakon rasprave s vozačem, Franjo ga je uspio nagovoriti da mu ustupi vozačko mjesto. Poslije jurnjave ulicom, Svetog Oca je zaustavio policajac. Pomalo zbunjen ugledavši Papu za vozačkim mjestom policajac se obratio svom nadređenom riječima:

– “Imamo problem, zaustavili smo nekog jako važnog!”

– “Koga? Gradonačelnika? Guvernera? Predsjednika?”, upitao je nadređeni

– “Vidi, šefe, ne znam točno tko je, mogu ti samo reći da ga vozi Papa!”, odvratio je zbunjeni policajac

“Evanđelje, koje nas potiče da zbog vlastitog spasenja postanemo poput male djece (Matej 18,3), podsjeća nas da vratimo sposobnost osmijeha”, napisao je Papa dodavši kako su mu danas djeca često mentori kada je riječ o vedrini.

“Kad na audijenciji na Trgu svetog Petra uzmem djecu u ruke, uglavnom se nasmiješe; ali drugi, kad me vide u bijelom, pomisle da sam doktor koji im je došao dati injekciju, i onda plaču”, napisao je u šali Sveti Otac.

Franjo je svoj tekst zaključio mišlju da kada nam postane teško plakati ili smijati se, tada klizimo prema dnu „postajemo anestezirani, a anestezirani odrasli ne čine ništa dobro ni za sebe, ni za društvo, ni za Crkvu“.