Nakon sedam godina Franjina pontifikata čini nam se kako jedna riječ najbolje opisuje njegov duhovni život, a to je – jednostavnost.

Papa Franjo tako sa sobom uvijek nosi krunicu i križni put – klasične katoličke molitve, a svoje nakane zapisane na papiriću često stavi ispod kipića sv. Josipa koji spava.

Sada nam je pak otkrio koji mu je (i zašto) “najsimpatičniji lik” u Bibliji. Začudo, ne radi se o sv. Josipu (prema kojem gaji posebnu pobožnost), Djevici Mariji ili nekom od apostola. Nije to ni neki starozavjetni prorok ili kralj.

Kako nam je otkrio na jučerašnjoj općoj audijenciji, na kojoj je započeo novi ciklus predavanja o molitvi, lik prema kojem gaji najviše simpatija je Bartimej. Tko je on? Slijepac koji je, kako piše u Evanđelju po Mateju (10, 46-52), prosio kraj ceste na periferiji grada Jerihona.

“Meni je, moram vam to priznati, njegov lik najsimpatičniji od svih. Bio je slijep, sjedeći je prosio kraj ceste na periferiji svog grada, Jerihona. On nije bezimen, ima lice i ime: Bartimej, to jest ‘Timejev sin’. Jednog dana je dočuo da će Isus prolaziti tuda. Jerihon je naime bio raskrižje kojim su neprekidno prolazili hodočasnici i trgovci. Tada Bartimej počinje vrebati priliku: učinit će sve što je u njegovoj moći da susretne Isusa. I mnogi su drugi činili isto: sjetimo se Zakeja, koji se popeo na stablo. Mnogi su željeli vidjeti i Isusa, pa i on”, istaknuo je Papa u govoru tijekom audijencije.

Sveti Otac posebno je istaknuo kako nas Bartimej može naučiti iskrenoj molitvi.

“Tako ovaj čovjek ulazi u Evanđelja poput glasa koji viče iz petnih žila. On ne vidi; ne zna je li Isus blizu ili daleko, ali ga čuje, shvaća to po mnoštvu koje se u određenom trenutku povećava i približava… Ali on je potpuno sam i nitko ne mari za njega. I što čini Bartimej? Viče, i viče, i nastavlja vikati. Koristi jedino oružje koje ima, a to je glas. Počinje vikati: ‘Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!’ (r. 47). I tako nastavlja, vičući.”

“Njegovi opetovani krici izazivaju kod drugih nelagodu, ne čine se pristojnima, i mnogi ga kore, govore mu da šuti: ‘Daj se upristoji, nemoj to činiti!’ Ali Bartimej se ne da ušutkati, naprotiv, viče još glasnije: ‘Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!’ (r. 47). Ta tako lijepa tvrdoglavost onih koji traže milost i kucaju, kucaju na vrata Božjeg srca! On viče, kuca. Taj izraz: ‘Sin Davidov’ vrlo je važan; znači ‘Mesija’ – priznaje Mesiju – to je ispovijest vjere koja izlazi iz usta toga čovjeka kojega svi preziru.”

Isus je, kaže Papa, čuo njegov vapaj.

“Bartimejeva molitva dotiče njegovo srce, srce Božje i otvaraju mu se vrata spasenja. Isus naređuje da ga pozovu. On skače na noge i oni koji su mu prije govorili da šuti sada ga vode Učitelju. Isus razgovara s njim, traži od njega da kaže što želi – to je važno – i tada se vapaj pretvara u zamolbu: ‘Gospodine, da progledam.’ Isus mu kaže: ‘Idite, vjera te tvoja spasila’ (r. 52). Priznaje tom siromašnom, nemoćnom, prezrenom čovjeku svu snagu njegove vjere, koja privlači Božje milosrđe i snagu.”

Sveti je Otac, koristeći se njegovim likom, dao i važnu pouku o (ne)vjeri.

“Vjera, vidjeli smo to kod Bartimeja, je krik; nevjera je zatomljivanje toga krika. To je stav ljudi koji su ga ušutkivali: oni nisu ljudi vjere, ali on jest. Gušenje tog krika je svojevrsna ‘zavjera šutnje’. Vjera je protest protiv bolnog stanja kojem ne možemo dokučiti razlog; nevjera je ograničavati se na to da podnosimo stanje na koje smo se navikli. Vjera je nada da ćemo biti spašeni; nevjera je naviknuti se na zlo koje nas tlači i ustrajati u tome.”

“Draga braćo i sestre, započinjemo ovaj niz kateheza Bartimejevim krikom, jer možda je u liku poput njegova sve već upisano. Bartimej je uporan čovjek. Oko njega su bili ljudi koji su objašnjavali da nema koristi od preklinjanja, da je to vika koja će ostati bez odgovora, da je to buka koja uznemiruju i neka prestane, mole ga da prestane vikati: ali on se nije dao ušutkati. I na kraju je dobio ono što je htio.”

Jedino što možemo dodati Papinim riječima je: ako već nismo, vrijeme da počnemo obraćati pažnju i na sporedne likove u Bibliji. Tko zna koliko blaga i nadahnuća u sebi skrivaju.