Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti, ona je za dušu i jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plod popratne milosti sjedinjenja s Bogom. Dobro je, dakle, ne zavaravati se mišlju da sebe dobro, do kraja poznajemo na autentično duhovan način. Kao što jednu ljudsku i duhovnu nezrelost redovito prati kriva slika o Bogu tako je prati i iskrivljena slika o sebi samome. I koliko je jedna osoba više ljudski zrela ili nezrela, tome je više podložna. Kada osoba ima iskrivljenu sliku o sebi, u biti ne prihvaća samu sebe i svoju osobnu povijest, uglavnom zbog toga što doživljava da nije bila dovoljno ljubljena ili što sama ne ljubi zrelom ljubavlju ili što ne prepoznaje u svom konkretnom životu Božju ljubav, te tako koči duhovni život. Oslanjajući se na p. Mihalyja Szenmartonija, kratko ćemo navesti samo neke, najčešće razloge iskrivljenih slika o sebi.

Prvi: Učinak kao mjera vrijednosti. Osoba može stvoriti pogrešnu predodžbu o vlastitoj vrijednosti na temelju učinka i uspjeha. Ako se osoba s tim stavom u duši smatra uspješnom na temelju odobravanog učinka, lako može pasti u oholost i aroganciju, a ako ne postiže koliko bi hitjela ili koliko se od nje traži, pojavljuje se naglašeno negativna slika o sebi.

Drugi razlog za iskrivljenu sliku o sebi može biti težnja za najboljim; perfekcionizam. Ta težnja je obično plod pogrešna odgoja i velikog samouvjerenja o vlastitim talentima i sposobnostima. Te osobe, same sebi ili drugi pred njih, stave prevelike ideale, a oni gaje uvjerenje da uvijek i u svemu moraju biti uspješni, savršeni do sitnica, te tako postići odobravanje i pohvale u svemu što čine. Budući da često podbace s obzirom na vlastita i tuđa očekivanja, postaju razdražljivi i razočarani.

Treći razlog: Uspoređivanje s drugima. Mnogi imaju iskrivljenu sliku o sebi zbog trajnog uspoređivanja s drugima. Gledaju što drugi imaju, a oni nemaju, bilo u čisto ljudskim osobnim, materijalnim pa i duhovnim stvarnostima. Osobe koje s takvim stavom žive redovito sebe vide uskraćenima te ih to zasljepljuje u prihvaćanju darova i talenata koje im je Bog udijelio.

Četvrti razlog: Pogrešno shvaćena duhovnost: Osobe usvoje duhovnost koja se ne temelji na Božjoj Očinskoj ljubavi, nego naglašavaju trajno nezadovoljstvo svojim krepostima, životom drugih kršćana, negativnim stanjem u Crkvi i svijetu. Takve osobe žive u nezadovoljstvu i srahu, te to stanje šire i oko sebe. Zdrav duhovni život mora biti pozitivan i graditi se na poniznosti i ljubavi.

Iskrivljena slika o sebi priječi put rasta u ljubavi. Najčešće se to očituje u nemogućnosti prihvaćanja i voljenja samoga sebe. Osoba, istovremeno, ne voli sebe i traži nadoknade u najčešće nezdravim posesivnim ili dominirajućim odnosima s drugima. Ako ne volimo sebe, ne možemo istinski voljeti ni druge, a nismo ni sposobni dopustiti drugima da nas vole, to jest nismo spremni prihvaćati ljubav drugih ljudi. Treća posljedica, možda i najteža, iskrivljene slike o sebi jest da ne možemo voljeti Boga niti prihvatiti njegovu ljubav. U duši prevladava nepovjerenje i nepouzdanje u Boga, koje može prerasti u optuživanje i bunt. Iz navedenih razloga krive slike o sebi, lako je uočiti da u biti takvim osobama nedostaje vjera i povjerenje u Boga, vrednovanja i korištenja talenta i darova koje nam je Bog udijelio u svrhu služenja i ljubavi. Tako izranjene osobe u biti i u duhovnom životu više traže sebe doli Boga, pa ga zato ne mogu ni pronaći. Na putu spoznaje samoga sebe, prepreke se javljaju i iz ogorčenosti zbog nepravde koju je osoba pretrpjela. Osoba se osjeća povrijeđenom i ranjenom, a u njoj vriju osjećaji nepravde i osvete. Ljudski život ne teče uvijek mirno, on podrazumijeva padove i slabosti, vlastite i osoba s kojima živimo. U nekim situacijama čovjeku se čini nemoguće oprostiti, te se iz duhovnih rana stalno javljaju uznemirujuće misli. I u tim situacijama najvažnije je vjerovati Isusu koji, za naše i opće dobro, traži da oprostimo drugima. S naše strane, ako ljubimo Isusa i želimo ga slušati, mora postojati želja da oprostimo onome tko nas je povrijedio, te molitva pred Isusom za sebe i drugoga, a Gospodin nas postepeno mijenja i daje snagu.

Istinsko prihvaćanje samoga sebe znači zahvalno prihvaćanje svih tjelesnih i duhovnih darova što nam ih je Bog darovao. Ono uključuje i zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i ostvarenje našeg životnog poziva na koji nas Bog poziva, kao i prihvaćanje vlastitih ograničenosti. Da bi upoznala samu sebe, osoba treba gajiti spremnost na istraživanje svoje duše, u prvom redu vlastite osjećaje i doživljaje. Trebam do kraja iskreno sam sebi reći kako se osjećam i zašto se tako osjećam ili ponašam, ne tražeći isprike niti prikrivajući prave uzroke i razloge. Ako varamo sami sebe jer se bojimo suočiti sa sobom kakvi uistinu jesmo, zatvorili smo put budućem rastu i vrtimo se u istom krugu. Kada osoba ulazi u samospoznaju, mora gajiti osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja jer je ljubljeno, iako ograničeno i izranjeno, Božje stvorenje. Često se osjeća veliki raskorak između onoga što bi osoba htjela biti i onoga što stvarno jest. Iskreno suočenje sa samim sobom, što nije moguće bez ustrajne molitve, pomaže nam i oslobađa od lažne sigurnosti da smo postigli savršenstvo. Sam Isus je poručio da će nas istina osloboditi. Ta samospoznaja treba biti uvijek u vjeri u Boga ljubavi, koga duša treba tražiti u svemu pa i u vlastitim ograničenostima. Ako je osoba uistinu iskrena sa samom sobom, pred Bogom počinje, osim dobra i plemenitosti kojima ju je Bog obdario, sve više spoznavati i ponor vlastite bijede koja postaje temelj prave svetačke poniznosti koja otvara put autentičnoj mistici. Kao jedno lijepo svetačko svjedočanstvo o tome donosimo iskustvo sv. Faustine Kowalske zapisano u njenom Dnevniku: O moj Isuse, nema ništa bolje za dušu nego poniženje. U preziru se krije tajna sreća. Kad duša spozna da je po sebi ništavilo i sama bijeda, a sve što ima od dobra, dar je Božji. Kad ona vidi sve u sebi poklonjenim darom i da je samo bijeda njezino vlasništvo, ona ostaje u stalnoj poniznosti pred Božjom Slavom. Ali Bog, koji vidi dušu u takvom stanju, prati je Svojim milostima. Kad se duša produbi u bezdanu svoje bijede, nju će Bog uzvisiti snagom Svoje svemoći. Ako je ovdje na zemlji neka duša zaista sretna, onda to može biti samo istinski ponizna duša. Na početku jako trpi sebeljublje, ali nakon hrabre ustrajnosti Bog podjeljuje duši mnogo razumijevanja, a ona spoznaje kako je sve bijedno i varljivo. Samo sam Bog je u njezinom Srcu. Ponizna duša ne gradi na sebi samoj, nego sve povjerenje stavlja u Boga. Poniznu dušu brani Bog i povjerljiv je s njenim poslovima. Onda duša ostaje u najvišoj sreći, koju nitko ne može pojmiti.

Izvor: Monfortanci.com (p. Miljenko Sušac, “Meditacije o pripravi na posvetu Isusu Kristu po Mariji”)