Mladiću, ne zaboravljaj na molitvu! Svaki put u molitvi, ako je iskrena, iskrsne novo osjećanje, a u njemu i nova misao koju prije nisi poznavao i koja će te ponovo ohrabriti; i shvatit ćeš da je molitva odgoj.

Upamti još nešto: svakog dana i kad god mogneš, ponavljaj u sebi: “Gospodine, smiluj se svima koji su danas stupili preda te!” Jer svakog sata i svakog časa na tisuće ljudi napuštaju zemaljski život i duše im izlaze pred Gospodina – a koliko se njih rastalo sa zemljom, osamljeni, bez ičijeg znanja, u boli i jadu, nitko neće zažaliti za njima niti uopće zna za njih: jesu li živjeli ili nisu. I eto, možda će se s drugog kraja svijeta vinuti do Gospodina i tvoja molitva za pokoj njegove duše, iako ga uopće nisi poznavao, ni on tebe. Kako će mu se ganuti duša kad stane u strahu pred Gospodina pa u tom trenutku oćuti da postoji netko tko se i za njega moli, da je na zemlji ostalo ljudsko stvorenje koje i njega voli. Pa i Bog će milosrdnije pogledati na vas obojicu, jer ako si se već ti toliko sažalio nad njim, koliko će se tek sažaliti On koji je beskrajno milostiviji i nježniji od tebe. I oprostit će mu tebe radi.

Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu, jer ta je ljubav već slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju.

Volite životinje: njima je Bog dao klicu misli i nepomućenu radost. Ne pomućujte im tu radost, ne mučite ih, ne oduzimajte im radost, ne suprotstavljajte se namisli Božjoj. Čovječe, ne uznosi se nad životinjama: one su bez grijeha, a ti sa svojom veličinom kaljaš zemlju svojom pojavom na njoj i ostavljaš svoj kaljavi trag za sobom – na žalost, gotovo svaki od nas!

Napose volite djecu jer su i ona bez grijeha, poput anđela, i žive da bi u nama bila nježnost, da nam pročiste srca i da nam budu u neku ruku putokaz. Jao si ga onome tko uvrijedi dijete. Mene je otac Anfim naučio voljeti djecu: taj je dragi i šutljivi čovjek na našim potucanjima kupovao za poklonjene groševe medenjake i slatkiše, nakupovao bi ih i podijelio im: nije mogao proći mimo djece a da se ne gane: takav vam je čovjek!

Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: “Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?” Uvijek se radije odluči za “poniznu ljubav”. Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet predobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu.

Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta, ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to ni znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi brižljivu i djelatnu ljubav.

Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac.

Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu, i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.

Prijatelji moji, molite Boga da vam podari radost. Radujte se kao djeca, kao ptice nebeske. I neka vas u vašem radu ne smućuju grijehovi ljudski, ne bojte se da će vam oni zatrti djelo i da vam neće dopustiti da ga dovršite, nemojte govoriti: “Moćan je grijeh, moćna je bezbožnost, moćna je loša sredina, a mi smo sami i nemoćni, zatrt će nas loša sredina i neće nam dati da dovršimo dobro djelo”. Klonite se, djeco, takve malodušnosti! Jedini vam je spas: saberite se i preuzmite na sebe odgovornost za sve grijehe svijeta! I zaista je tako, prijatelju moj, jer čim sam sebe učiniš odgovornim za sve i svakog, uvidjet ćeš da je stvarno tako i da si doista kriv za sve i sva. A budeš li svoju lijenost i nemoć svaljivao na ljude, na kraju ćeš se zadojiti sotonskom ohološću i pobuniti se protiv Boga. A o oholosti sotonskoj mislim ovako: mi je na zemlji teško poimamo i stoga tako lako zapadamo u pogreške i poprimamo je misleći još k tome da činimo nešto veliko i divno. Pa i mnogo šta drugo od najsnažnijih osjećaja i pobuda naše naravi mi na zemlji ne možemo zasad pojmiti, ali ne sablažnjavaj se time i ne misli da ti to može poslužiti kao nekakvo opravdanje, jer ćeš pred vječnim sucem odgovarati za ono što si mogao pojmiti, a ne za ono što nisi mogao, o tome ćeš se i sam osvjedočiti jer ćeš onda sve ispravno spoznati i nećeš se više sporiti oko toga. Mi doista na zemlji kanda bludimo, pa kad ne bi bilo pred nama dragocjenog lika Kristova, propali bismo i zauvijek zabludili, kao ljudski rod prije potopa. Štošta je na zemlji skriveno od nas, ali nam je zauzvrat darovano tajanstveno, skrovito osjećanje naše žive veze s drugim svijetom, s višim i uzvišenijim svijetom. Pa i korijeni naših misli i osjećaja nisu ovdje nego u drugim svjetovima. Eto zašto filozofi kažu da se na zemlji ne može pojmiti suština stvari. Bog je uzeo sjemenje s drugih svjetova i posijao ga na ovoj našoj zemlji i uzgojio svoj vrt, i niklo je sve što je moglo niknuti, a ono što je izraslo živi i živo je samo osjećanjem svoga doticaja s drugim tajanstvenim svjetovima, a ako u tebi slabi ili se gubi to osjećanje, umire i ono što je uzraslo u tebi. Onda ćeš postati ravnodušan prema životu, čak ćeš ga i zamrziti. Ja bar tako mislim.

Gornji tekst izvadak je iz knjige F. M. Dostojevskog “Braća Karamazovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.