Tijekom došašća, od 17. do 23. prosinca, Crkva u sklopu Večernje časoslova moli tzv. O-antifone. O-antifone duboko su biblijske naravi. One su bogata riznica mesijanskih imena i naslova preuzetih iz Svetoga pisma te snažno izražavaju mesijansku nadu Staroga zavjeta.

Svaka antifona izravno se obraća Kristu, pripisujući mu jedan od starozavjetnih mesijanskih naslova. Mnogi od tih naslova u Svetom pismu pripadaju isključivo Bogu. Tako, primjerice, druga antifona, koja se moli 18. prosinca, Krista naziva Adonai (Gospodin), hebrejskim imenom za Boga koji se Mojsiju objavio u gorućem grmu i koji je Izraelu dao Zakon. Ta imena i djela, koja očito pripadaju Gospodinu Bogu, sada se primjenjuju na Krista, a antifona ga ponovno zaziva da spasi svoj narod svojom moćnom, ispruženom desnicom. Tako je i sa svakom od antifona.

Na taj način O-antifone pomažu nam prepoznati identitet Djeteta u jaslama: ono je poistovjećeno s Gospodinom, Bogom Izraelovim. Time nam antifone također pokazuju da se jedinstvo dvaju zavjeta ostvaruje u osobi Krista-Djeteta, dugo iščekivanoga Mesije koji je govorio čak i Mojsiju te koji je Emanuel – Bog s nama.

‘O Oriens‘ u staroengleskoj pjesmi Christ I

O-antifone važne su i za dio rane katoličke književnosti na staroengleskom jeziku. U zbirci himana i pjesama poznatoj kao Exeter Book nalazi se niz pjesama koje slave i promišljaju Kristov život. Jedna od tih pjesama donosi prekrasno razmatranje o došašću. Poznata je pod nazivom Christ I i strukturirana je upravo prema O-antifonama. Zanimljivo je da je Christ I snažno utjecao na djelo J. R. R. Tolkiena, koji je i sam bio znanstvenik specijaliziran za anglosaksonsku književnost.

Stihovi Christ I koji su ovdje od posebnog interesa nalaze se u stihovima 104–129, u petoj lirici. Ti se stihovi izravno obraćaju Kristu, govoreći mu o njegovoj ljepoti i veličanstvu, ali i o našoj dubokoj potrebi za Spasiteljem. Tematski, peta lirika govori o Kristovu svjetlu i opisuje kako ono raspršuje svaku tamu. Strukturirana je prema antifoni koja se moli 21. prosinca, a glasi:

O Oriens,
splendor lucis aeternae,
et sol iustitiae:
veni, et illumina sedentes in tenebris,
et umbra mortis.

O Istoče,
o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj,
ti sunce pravde istinske:
ograni bijedi čovječjoj,
što tumara po tminama!
Prosvijetli sve, što gube se
u smrtnoj sjeni nemiloj.

Ova antifona gotovo je doslovan citat Lk 1,78–79 iz Zaharijina hvalospjeva. Peta dionica pjesme Christ I preuzima temu svjetla i prosvjetljenja iz antifone kako bi govorila o Kristu. Pjesma glasi ovako:

Zdravo Earendele, najsjajniji među anđelima,
poslan ljudima na zemlju,
istinski sjaju sunca,
ljepši od zvijezda, ti uvijek obasjavaš,
iz samoga sebe, svako vrijeme!
Kao što si ti, Bog rođen u potpunosti od Boga,
Sin istinskoga Oca, oduvijek bio
u slavi neba bez početka,
tako sada tvoje vlastito stvorenje čeka
kroz vječnost u potrebi da pošalješ
k nama ono sjajno sunce i da ti sam dođeš,
kako bi obasjao one koji su najduže vrijeme,
prekriveni dimom i u tami ovdje,
prebivali u neprestanoj noći; obavijeni grijesima,
morali su podnositi tamnu sjenu smrti.
Sada vjerujemo u radosno spasenje
doneseno ljudima po Riječi Božjoj,
koja je u početku bila od Oca svemogućega,
s Bogom zajednički vječna, a sada je ponovno postala
tijelo bez grijeha koje je Djevica rodila
kroz trpljenje na spasenje. Bog bijaše s nama,
viđen među grijesima; moćno dijete sudbine
i Sin Čovječji zajedno su prebivali,
sjedinjeni među ljudima. Možemo iskazivati
svoju zahvalnost Gospodinu pobjede uvijek svojim djelima,
jer je htio poslati samoga sebe k nama.

Poput O-antifona, Christ I obiluje aluzijama na Sveto pismo. Prvi dio pjesme slavi Krista, čiji je sjaj poput sunčeva i čije svjetlo i ljepota nadilaze čak i sjaj zvijezda. Krist ne donosi samo svjetlo – on sam jest svjetlo i prosvjetljuje iz same svoje osobe. Riječima koje odjekuju iz Nicejskog vjerovanja – „Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“ – pjesma svjedoči da je Krist Bog, u potpunosti rođen od Boga, Sin istinskoga Oca, koji dolazi donijeti svjetlo palom čovječanstvu.

Svjetlo Kristovo zaziva se u pjesmi zbog velike tame koja je obavila čovječanstvo. Drugi dio pjesme Christ I pjesnički razrađuje tamu ljudskoga stanja na koju upućuje antifona. Prije Krista dugo smo prebivali u neprestanoj noći, prekriveni dimom, obavijeni tamom grijeha i obuhvaćeni sjenom smrti. To priziva u pamet odlomke poput Ps 23,4 i (osobito) Iz 9,1.

Tama u kojoj smo sjedili bila je duhovna tama grijeha i smrti, gorki plod naše pobune protiv Boga. Poput prirodne tame, tama našega uma i srca oduzima nam sposobnost ispravnog gledanja. Bili smo, kaže pjesma, poput ljudi prekrivenih dimom koji zasljepljuje i peče oči te guši dah. Doista bi samo silno svjetlo moglo raspršiti takvu tamu.

Kakav nam Spasitelj dolazi? Christ I izvanredan je po jasnoći kojom sažima vjeru Crkve u Kristovo božanstvo. Spasitelj je u početku bio od Oca svemogućega, s Bogom zajednički vječan, koji je postao tijelom i nastanio se među nama. Pred čudom i sjajem moćnoga djeteta sudbine tama grijeha potpuno se raspršuje.

J. R. R. Tolkien i svjetlo Eärendila

Vrijedi spomenuti još jednu posljednju napomenu. Postoji fascinantna poveznica između Christ I i djela J. R. R. Tolkiena, koja se poigrava imenom Krista prisutnim u toj velikoj pjesmi.

Pjesma započinje pozdravom Kristu, kojemu daje anglosaksonsko ime Earendel. Tolkiena je duboko dojmila ljepota toga imena. Prilagodio ga je kako bi se uklopilo u njegova vlastita djela te je na taj način stvorio lik Eärendila. Prema Tolkienovu proučavatelju Humphreyju Carpenteru, upravo je to bio početak Tolkienova stvaranja Međuzemlja.

U svojim pismima Tolkien piše o susretu s imenom Earendel u pjesmi Christ I:

Najvažnije ime u toj vezi jest Eärendil. To je ime zapravo (što je očito) izvedeno iz anglosaksonskog éarendel. Kada sam se prvi put profesionalno počeo baviti staroengleskim jezikom (…) pogodila me velika ljepota te riječi (ili imena), potpuno usklađena s uobičajenim stilom staroengleskoga, ali eufonična u neobičnoj mjeri u tom ugodnom, ali ne „razmazujućem“ jeziku. (…) Usvojio sam ga u svoju mitologiju — u kojoj je postao ključna figura kao moreplovac, a naposljetku i kao zvijezda-vjesnica i znak nade ljudima.

U Tolkienovu se opusu nalaze brojni važni odlomci koji se odnose na lik Eärendila. Ipak, jedan se osobito ističe zbog svoje povezanosti s pjesmom Christ I i svjetlom koje iščekujemo u došašću. Taj se odlomak nalazi u Gospodaru prstenova: Dvije kule. U jednom od najstrašnijih trenutaka knjige Frodo i Sam nađu se zarobljeni u brlogu Šelobe, mjestu potpune tame, nepodnošljiva smrada i straha. Na rubu su da ih svlada drevno zlo koje ne mogu ni vidjeti ni shvatiti. U posljednjem trenutku Sam zavapi svome gospodaru i potakne ga da izvuče dar Gospe — svjetlosnu posudu. Odlomak vrijedi navesti u cijelosti:

Polako mu ruka pođe k prsima i polako podigne Fijal Galadrijelin. Na trenutak je zatreperila, slaba poput zvijezde u usponu koja se bori kroz teške, zemaljske magle, a zatim, kako je njezina snaga rasla i kako je nada bujala u Frodovu umu, poče gorjeti i zapali se srebrnim plamenom, sićušnim srcem blistavoga svjetla, kao da je sam Eärendil sišao s visokih staza zalaska sunca s posljednjim Silmarilom na čelu. Tama se povlačila pred njom, dok se nije činilo da svijetli u središtu kugle prozračnoga kristala, a ruka koja ju je držala iskri bijelom vatrom.

Frodo je s čuđenjem promatrao taj čudesni dar koji je tako dugo nosio sa sobom, ne sluteći njegovu punu vrijednost i snagu. Rijetko ga se sjećao na putu, sve dok nisu stigli u Dolinu Morgula, a nikada ga nije upotrijebio iz straha od njegova razotkrivajućeg svjetla. Aiya Eärendil Elenion Ancalima! — viknuo je, ne znajući što je izgovorio; jer činilo se kao da kroz njegov glas govori neki drugi, jasan, neuznemiren gadnim zrakom jame.

Riječi koje Frodo izgovara zapravo su nadahnute početnim stihom pjesme Christ I. Tolkien u istom, gore spomenutom pismu piše da je Frodov zaziv:

Aiya Eärendil Elenion Ancalima (II, 329) — „Zdravo Eärendile, najsjajniji među zvijezdama“ — izveden, iako posredno, iz Éala Éarendel engla beorhtast [početnog stiha pjesme Christ I].

Drugim riječima, obavijen neprobojnom tamom i bez ikakve nade u bijeg, Frodo izgovara stih koji mu dolazi nenadan, a taj je stih Tolkien preuzeo iz Christ I, važne pjesme došašća. Pjesma slavi nadmoćno svjetlo i ljepotu Sina Božjega, vječno s Ocem, čiji dolazak raspršuje tamu i zlo koje nas zarobljuje. Neočekivano svjetlo i snaga njegova dolaska, da se poslužimo Tolkienovim riječima, jest „kao da je sam Eärendil sišao s visokih staza zalaska sunca s posljednjim Silmarilom na čelu“. On dolazi, i mi ga u došašću iščekujemo — Krista i Gospodina, Oriensa, Emanuela i Éarendila, rođena za nas na Božić.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.