Nepoznati brate i neznana sestro,

Mi se ne poznajemo, a ipak se poznajemo. Nemam časti da poznajem sve pojedinosti, koje se tiču vaše cijenjene osobe; ne znam gdje se nalazite, s koje strane Zagreba ili kojeg dragog dijela lijepe nam domovine ove valove osluškujete. Ne znam, čime se bavite i kakav teret u životu nosite, u tom životu, kroz koji svi zajedno koracamo. Možda ste se vratili umorni iz ureda iscrpljeni od nizova brojki i naslaga spisa; možda ste netom napusti­li radionu, tvornicu, poduzeće, polje, kuhinju ili školu, gdje ste naporom i mišica i živaca i tijela i duha, otplatili dio našeg svakidašnjeg zajednič­kog duga rada.

Možda ste okruženi obiteljskom toplinom svojih: milih roditelja ili dražesne djece; iskre­nih prijatelja i pouzdanih znanaca. A možda ste se o stijenke aparata ili tvrdoga stola naslonili sami, sasvim sami kao što kroz život stupate sami: tako vam se barem čini.

Možda ste zdravi i puni životne energije; a možda je bolest već u više navrata i vaše tijelo pre­kopala, možda se još i sad u njenom ozbiljnom naručaju nalazite. Možda i vi ispunjate jedan od onih dugih bijelih redova, u kojima se po bolni­cama, klinikama i sanatorijima poput okošenog snoplja nižu ispaćena tjelesa naših dragih bole­snika. A možda gdjegod bolujete u dugoj, predu­goj osami, osami tijela i još većoj osami duše.

Možda ste mladi kao svježe proljetno jutro, što nas sa istoka budi, pa u život gledate vedro, polet­no a kojiput možda i malo naivno, a možda su već godine u zrelijem broju pa je život unatoč njihovu prebrzom lijetu dospio, da u vas složi i plodove sređenog iskustva, a možda i bodljike gorkih razočaranja.

Svih tih pojedinosti, za svakoga od vas, cije­njeni slušaču, ne znam: i u toliko vas ne poznajem. No jedno znam – držim – ono glavno: znam, da ste ljudi i prema tome moja braća; znam, da ste sino­vi i kćeri zajedničkog Oca s nebesa i prema tome moja braća i moje sestre u Kristu, onom Kristu, koji je naš najstariji brat, prvijenac i kruna našega čovječanstva, naš Prijatelj i naš Spas. Znam, da ste najsavršeniji odraz veličine Božje na zemlji, jer ste nosilac beskrajnoga u sebi. Znam, da je Sam Bog u vas postavio princip, koji – jer iz Beskrajno­ga neposredno proizlazi za Beskrajnim – cijelom puninom svojega bića teži i samo se u Beskrajnom konačno može da zadovolji: vaša duša.

Jest, vašoj duši, koja je središte vašega bića, smisao i nosilac vaše ličnosti – prema tome vaše ljudske veličine, vašoj duši, koja je proizašla nepo­sredno iz Božjih ruku, hoću da u Božje ime progo­vorim, ja – svećenik Kristov.

Da, svećenik Kristov. To je jedini naslov moje­ga predstavljanja. Svećenik Kristov. Možda znadete, što to znači: ako znadete, to vas kao svećenik molim, da se krilima kršćanske ljubavi vinete do Izvora i Djelitelja Ljubavi, da On puninom svoje svijetlosti i toplinom svojeg nadahnuća rasvijetli sve one, koji još ne vide, a žele da vide, koji još ne poznaju, a žele da upoznaju. A možda ne znate ili ne znate više, što je svećenik Kristov. Možda su vam naslage prebrzo – a koji put i na laku ruku stvorenih sudova – zatvorile vidik prema Kristu i njegovu svećeniku. A možda je to plod i nezgod­nih nesporazumaka. Ta nesporazumci su tako česti, gdje se nalaze ljudi, a i svećenik – unatoč svom božanskom poslanju – ostaje čovjek. Čo­vjek, koji sve svoje sile ima da neprestano ulaže u to, da ono, što je sitnih čovječjih sjena u njemu ne potamni lika Kristova, koga ima da naviješta, ne ogluši glasa Kristova, kojemu je on samo zvuč­nik. Da, svećenik je zvučnik Kristov? To i samo to, hoću i ja da budem danas i ovih korizmenih dana za vaše duše.

Korizmeni dani. Znače li oni štogod za vas? Možda mnogo, možda nešto, a možda vam je njihov duboki nutarnji smisao ostao ili postao sa­svim tuđ. Crkva katolička – taj nastavljeni Krist u vremenu i prostoru – ta je Crkva Kristova usta­novila korizmu.

Ustanovila ju je Crkva zato, jer ona misli na nas, i onda kad mi sami na se ne mislimo, jer nas ona ljubi i onda, kad mi sebe samo prividno ljubi­mo, jer nam ona iskono dobro želi i onda, kad se mi zdvojnim grčevima hvatamo za halucina­cije dobra.

Ustanovila je Crkva tu svetu korizmu za to, da u naše rastrgane živote unese jedinstva i misaone ozbiljnosti; ne klonule turobnosti već vedre ljud­ske sređenosti; da osamljenim našim egzistenci­jama – a u najdubljoj dubini naših duša svi smo osamljeni – da našoj osamljenosti sučelice stavi vječnu i vjernu prisutnost Čovjeka, koji je u sebi koncentracija svega čovječanstva utjelovljenog Boga-Čovjeka, Krista Isusa; da sve naše trage­dije sitne i krupne, površne i potresne, lične i so­cijalne, narodne i međunarodne, osvijetli i oplodi najvećom ali i najplodnijom tragedijom povijesti: Mukom Kristovom.

Ustanovljuje Crkva tu korizmu u to prelazno doba, kad se sumorna zima nalazi u svojim po­sljednjim trzajima, kad u njedrima tople zemlje i pod skrbnim plastom čuvarice kore već ključaju nove energije, očekujući prvi odulji zov proljetno­ga sunca, da se u svijet zalete i neobuzdanim na­ponima prorade; kad se sve u prirodi, u čovjeku i u društvu sprema na novi zalet u životu – a možda i na novo rasipanje dragocjenih energija.

I baš, da do tog rasipanja kod čovjeka – tog jedinog mislioca u prirodi, tog Božjeg izaslanika u svemiru ne dođe, zato se k njemu u to doba obraća Crkva i majčinskim realizmom nada nj vrške opepeljenih prstiju pruža: »Sjeti se čovječe, da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti»

Ne izazivlje Crkva tu potresnu stvarnost pred nas stoga, da nas skuči, nego da nas oslobodi; ne zato, da nas slomi i potišti, nego da nas koncentrira i osposobi za život, za puninu života. Jer ona želi, da se naš život poput onih bezbrojnih proljetnih latica ne raspline u prah, zato nas i upozorava, da smo prah.

Zna ona, da mi po onome, što je bitno, izra­zito čovječje u nama: naš duh, naša duša, da po tom nismo prah, nego vječnost, besmrtnost. Ali nas upozorava, da mi sve skupa možemo da rastepemo u prah.

U prah će se neizbježivo raspasti naše tijelo, pa prema tome će se u isti prah pretvoriti cijelo naše ovozemno bivovanje, ako je ono poznavalo samo probleme tijela, isključivo zadovoljavalo samo za­htjevima tog budućeg sigurnog praha. U prah će se pretvoriti a prašina već i jest i cijela naša ličnost ako živi bez kompasa, sva rasplinuta na sve sitne prolaznosti i vanjske okosnice života, bez nutarnje koncentracije, bez životnog sadržaja, bez životnog smjera.

I baš zato, da nas oslobodi od te sterilne i ne­čovječne rasparčanosti, od te besciljne praznine, koja i najsnažnije ličnosti konačno pretvara u prah, Crkva ovo korizmeno doba započinje onim jedno­stavnim i u svojoj jednostavnosti potresnim obre­dom pepeljenja: Sjeti se čovječe… Sjeti se čovječe, da si prah, ako prah hoćeš da budeš: ako cijelo svoje biće istovjetuješ s materijom, s tijelom, koje će se sigurno pretvoriti u prah.

Sjeti se čovječe, da si prah, i da ćeš se pretvoriti u prah, ako cijelo svoje bivovanje razbiješ u pro­laznosti i sitnice bez duše, bez svrhe, bez ljubavi, bez Boga.

No sjeti se čovječe, da ti za prah nisi stvoren! Sjeti se, da je u tebi princip vječnosti, princip besmrtnosti, po kojem Ti kroz sve trzaje pa i sve zaokrete života, sad svjesno a još češće nesvjesno – a ipak stvarno težiš za Njim, za beskrajnim, za – Bogom.

Sjeti se čovječe, da si ti kruna Božjega stvara­nja u svemiru; sjeti se da si ti pozvan da budeš svjesni odraz Mudrosti, koja se nesvjesno u kozmo­su krije; da je tebi dano da budeš ostvarivač Pravde Božje na zemlji, na ovoj zemlji, gdje toliki nevini nepravdu trpe; sjeti se čovječe, da je tebi povjereno utjelovljenje ljubavi Božje na zemlji, one ljubavi, koja je ljupka na riječima, al još jača na djelima, koja će uvijek tražiti, da se u nečem odrekneš sebe, al će uvijek za uzvrat napuniti tebe, tebe i one oko tebe, toplinom i – mirom.

Da, sjeti se čovječe, da si čovjek, najsavršenije stvorenje Božje, dijete Božje. Ako se toga budeš uvijek i stvarno sjećao, tad se ne ćeš ni ti, niti išta od tebe pretvoriti u prah. I prah tvojega tije­la bit će samo privremen, jer će i ono uskrsnuti u dan, koji više neće poznavati mrtvih. I prah tvoje »sitne« svakidašnjice, bit će samo prividan: njega će zadahnjivati jedna duša, povezivati ga u jedno i davat mu životni smisao; i prah tvoje vremenske egzistencije bit će pretvoren u puninu, koju će mu dati djelotvornost ljubavi i vjernost u služenju Isti­ne. A iz tvoje duše će nestati svakoga praha, jer će u nju sići, da je ispuni Onaj, za kim ona u svim i najkontradiktornijim varijantama života, svom cje­linom svojega bića nužno teži, On, Bog, »u kojem živimo, mičemo se i jesmo«.

Stjepan Tomislav Poglajen SJ

Objavljeno u: Život (19) 3 (1038) 153-155

Stjepan Tomislav Poglajen rođen je 8. IX. 1906. u Podgoraču kod Našica u učiteljskoj Obitelji. Osnovnu školu je završio u Čepinu, gimnaziju u Osijeku i Travniku, a studij skolastike na isusovačkom kolegiju Vals u Francuskoj. Studij teologije je završio na glasovitom Katoličkom sveučilištu u Louvainu (Belgija). Za svećenika je zaređen 1935. godine.

Po povratku u domovinu Poglajen je obnašao mnoge odgovorne službe, a naročito je aktivno radio sa mladeži. Zbog otpora nacizmu i fašizmu 1943. godine bio je primoran napustiti domovinu. Sa majčinim prezimenom Kolaković i identitetom liječnika otišao je u Slovačku, gdje se pridružio njihovim partizanima, a kasnije i sovjetskoj Crvenoj armiji, sve vrijeme ilegalno obnašajući svoju svećeničku službu. 1948. godine je uhićen, zatvoren i mučen te je naposljetku prebjegao na Zapad.

Nakon rata ilegalno je boravio u Kini i drugim zemljama komunističkog bloka radeći na ustrojstvu podzemne crkve i svjedočeći o progonu vjere pod komunističkim režimima. Zbog takva načina života i djelovanja Poglajen je često mijenjao imena i adrese, pa je između ostalog poznat i kao profesor Kolaković, father George, Vlado i dr. Umro je 1990. godine.

Bitno.net