‘Ne trčite za smrću stranputicama života svojega…’

Nedjeljno sunce okvirima i staklima prozora crta pomične svijetle četvorine na podu, a kroza zavjese baca na tlo kotrljajuće krugove. A ja, s časoslovom u ruci, po njima kročim. Čitam “Početak Knjige mudrosti”. Misli mi odlaze u Moskvu. U sedamnaesto stoljeće. K Jurju Križaniću. On caru Fedoru Aleksejeviču, svome osloboditelju iz sibirskog uzništva, za krunidbu prevodi upravo prva poglavlja Knjige mudrosti. Kud su mi otišle misli, dok su usne marno prebirale tekst brevijara. Kako to već kod molitve, koju se čita ili kazuje, biva. Misao drumom, a usta šumom. Dok ih, ne zadugo, ne vratim da idu skupa. No nisu išle riječi i misli zadugo zajedno.

Naišao sam, naime, na rečenicu zapravo dvije, koje su mi misli odvele opet s puta. Čitam:

“Ne trčite za smrću stranputicama života svojega
i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih.
Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih.”

Misli mi, velim, u povodu čitanja otišle s čitanja. Zorno se sjećanjem nalazim u hotelu »”Interkontinental” (Nedavno pročitah o preimenovanju u hotel “Opera” i potom “Westin”). U kristalnoj dvorani održava se znanstveni skup psihijatara Podunavlja. Ja sam bio zatražen da kao teolog govorim o čovjeku u Bibliji. Govorio sam o temi: “Slika Božja ključ čovjeka”. Prije i nakon toga slušao sam izlaganja, koja dijelom nisam mnogo razumio. No uljudno je da predavač ne odčita svoje, skupi papire i ode. Baš ga briga što drugi u svojim izlaganjima govore. U slušanju predavanja, sličnu današnjoj molitvi časoslova, misli su mi odlazile s riječi koje sam slušao, ali prenula me predavačeva rečenica: “I dvije trećine zala koja stižu čovjeka skrivi si čovjek sâm, a trećina dolazi od Boga, odnosno sudbine”. Nisam dalje pratio predavača, nego sam provjeravao u svojem omeđenom životnom iskustvu, koje uostalom i nije tako kratko, stoji li taj iskaz. Prebrajajući sjećanjem svoje nevolje pod vidom kojoj sam nevolji ja uzrok, a kojoj “viša sila”, utvrdio sam da bi ovaj predavač mogao biti u pravu. Najveći dio nevolja čovjek prouzroči sâm sebi.

Eto, toga sam se sjetio čitajući u časoslovu “Početak Knjige Mudrosti”. “Ne trčite…” Stalno trčimo, vratolomno trčimo, iz trenutka u trenutak, s mjesta na mjesto. Za čim to trčimo? “Ne trčite za smrću.”Je li moguće da Knjiga koja se naziva Knjigom mudrosti veli da trčimo za smrću? Pa od smrti bježimo, kad listamo pohlepno stranice o zdravlju u časopisima i novinama, kad zobljemo tablete propisane i nepropisane, kad slušamo priče o dugovječnosti, kad… kad… Da ne osporim mudrost knjizi koja se zove Knjigom mudrosti, čitam dalje objašnjenje čime to čovjek trči za smrću: “Ne trčite za smrću stranputicama života svojega”. Život je put. To vele učene glave, to čak tumače sanjarice. No s puta se može zaći. I to je stranputica. Što je ovdje put? Jer je riječ o životu, put je sve što promiče život, svoj i tuđi. Život je podložan zakonitosti spojenih posuda. Zatirući tuđi život, ne možemo promicati vlastiti život. A podupirući, pomažući život bližnjega unapređujemo svoj život.

Ali rečenica se Knjige mudrosti nastavlja: “I ne navlačite na se propast djelima ruku svojih”. Veli se “sâm svoj majstor”, a ovdje kao da se kaže “sâm svoj upropastitelj”, “sâm svoj grobar”.

Djelima svojih ruku navlačimo na se propast trčeći stranputicama života svojega:

• kad vlastitim zubima natučemo prekomjerne kilograme pa se gnjevimo na zglobove koji ih neće nositi, na šećer koji se iz njih izrodio, na srce koje, namješteno, baždareno na manji obujam rada crpke, ne ovladava uza sav napor poslom na osaljenu tijelu;

• kad palimo cigaretu na cigaretu, i ljutimo se na dosadni kašalj, na stisnute krvne žile, na rakom nagrizen jednjak;

• kad noć pretvaramo u dan i ne damo mozgu da se snom odmori, a mozak se samo snom odmara, pa se čudimo što nam popušta sabranost, što smo razdražljivi, napeti kao struna;

• kad se tjeskobimo za zdravlje, zaboravljajući kako ne živimo da čuvamo zdravlje, ali čuvamo zdravlje da živimo;

• kad zaboravljamo da zaboravljamo, pa i najjasnije spoznaje i najbolje odluke padnu u zaborav;

• kad se hranimo slavom, zaboravljajući da je slava slama, pa se čudimo grčevima i nezasitnosti slave, smećući s uma da vlastita slava nije cilj, nego možebitni “nusproizvod” koji može i izostati; zaboravljajući Isusovu riječ “Ta kako biste vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite” (Iv 5, 44);

• kad hlepimo za priznanjem, položajem, čašću i vlašću na štetu razvijanja i razrastanja bogomdane nam sposobnosti i nadarenosti;

• kad smo sluge udobnosti i robovi nerada;

• kad nasladu stavljamo na prvo mjesto;

• kad ubijamo dijete u sebi i ne umijemo biti kao dijete, zaboravljajući da je pisano: »Ako ne budete kao djeca…”

• kad smo igru ostavili i zaboravili je negdje u djetinjstvu; kad nismo svjesni da je cjelovit čovjek čovjek radnik – homo faber i čovjek igrač – homo ludens, da je u radu spas, ali da je i u igri spas;

• kad padamo u bijes što drugi nisu takvi kakvima bismo ih mi htjeli imati, što ne plešu kako mi sviramo, što ne čine odmah što mi poželimo, što se usude misliti i suditi drukčije od nas, što nam pokažu mali prst ili dugi nos, pa se čudimo što se grizemo i grizemo druge oko sebe;

• kad smo čangrizavi suci, zaboravljajući da je jedan samo Sudac;

• kad ne znamo zadržati jezik za zubnom ogradom pa se čudimo što nam saspu zube u grlo;

• kad se kitimo tuđim perjem, pa se snebivamo kako nam počupaše tuđe, ali i naše perje;

• kad gasimo sposobnost za sveto i molitvi zatvaramo vrata, zaboravljajući da su smisao za sveto i molitva sposobnost koju ne valja zanemariti, jer se time prikraćujemo od punine života kao što se prikraćujemo kad zanemarimo razviti bilo koju svoju sposobnost i nadarenost;

• kad sve mjerimo sobom i svojim probitkom;

• kad ljude svrstavamo samo u dvije skupine, u one od kojih imamo koristi, nama naklone, i one koji to nisu;

• kad zaboravljamo izreku da onaj koji gađa ptice ostaje bez jata i onaj koji vrijeđa, ujeda prijatelje, ostaje bez prijatelja;

• kad ljupkošću, umiljatošću (tuđicom rečeno: šarmom) opčaravamo ljude dotle dok ne treba riječi potvrditi djelom;

• kad kao da ne razlikujemo dobro od zla kao što daltonist ne razlikuje boje i bez etičkog osjetila kročimo bešćutno i bezdušno životom čudeći se ljudima koji se čude nama;

• kad se zaljubimo u osobu koja nema etičkog čula;

• kad srljamo u crveno svjetlo na putu, bilo doslovce na cesti, bilo u prenesenu smislu na životnoj cesti, ne uzimajući u obzir umor koji je crveni znak pred kojim treba stati;

• kad smo nestrpljivi – i ne možemo otrpjeti baš ništa, podnijeti nepravdu, prihvatiti poraz, a zaboravljamo da je strpljivost najbolja strategija i čudimo se kako iznuđivanjem (forsiranjem), nestrpljenjem gubimo ono što bismo čekanjem dobili;

• kad se opijamo pićem ili radom pa se pitamo kako to da teturamo stazom života ili nam doslovce, da posudim riječi Jurja Križanića, “ulice bivaju tijesne”, te se snebivamo kako smo postali ovisnicima;

• kad od vremenske stiske – angine temporis stvaramo (dobivamo) stisku prsa, srca – anginu pectoris, pa se srdimo na srce;

• kad se nepraštanjem trujemo otrovom mržnje;

• kad u tuđem dobru vidimo zlo za sebe, pa se izjedamo od jala, zaboravljajući da zavist ne daje zavidniku baš ništa, a oduzima mu radost;

• kad radniku uskraćujemo plaću i bogatimo se bez rada i nasljedstva, pa ne znamo što nam je oduzelo san;

• kad, pođe li nam što po zlu, tražimo i “nalazimo” krivce posvuda i u svima samo ne kod sebe, i gnjevimo se usudi li se tko uprijeti prst u nas;

• kad se hvastamo prividnim uspjesima, pa nam ostane samo privid;

• kad turimo drugome rog pod svijeću pa ostanemo i bez roga i bez svijeće;

• kad nižemo laž na laž tako da i sami vjerujemo u nju i čudimo se kako nam drugi više ne vjeruju;

• kad se na sve i na svakoga ljutimo, čim nije po našu;

• kad pletemo spletke pa se zapletemo u kučine;

• kad su naši razgovori listom ogovori;

• kad ne znamo za zahvalnost, rijetku krepost;

• kad dobročinstva drugih nama smatramo samo po sebi razumljivima, nužnima i dužnima, a sami ne činimo nikomu uslugu;

• kad riječi “hvala” i “oprosti” ne prelaze preko naših usana ili jedva prelaze;

• kad živimo dvostrukim životom;

• kad prijatelje pretvaramo u sluge, zaboravljajući Pismo koje veli: “Ne zovem vas slugama nego prijateljima”;

• kad nam trebaju svi i sve služiti, a mi nikomu, zaboravljajući riječi Isusove: “Nisam došao da mi se služi, nego da služim”;

• kad se gubimo u mnoštvu ili kad mrzimo mnoštvo;

• kad se upustimo u opasne veze ne vidjevši da su bez veze, zaboravljajući izreku s otoka Suska: “Ki se zla uparti da mu ga je do smarti”;

• kad se uvaljujemo u nezdravu navezanost mjesto da njegujemo zdravu povezanost, pa se čudimo kako smo to izgubili slobodu;

• kad drugoga i Drugoga činimo postoljem vlastita uspona, pa utvrđujemo da smo izgubili vjeru i u ljude i u Boga;

• kad osobe pretvaramo u predmete pa gledamo kako nas drugi svode na stvar;

• kad blistamo kao biser, a hladni smo kao led, pa ne razumijemo da se ljudi otrježnjuju i bježe od nas;

• kad je sve tuđe naše, a naše ničije, pa ne shvaćamo što svaki čvrsto čuva svoje;

• kad nikom ne zaplješčemo, pa se čudimo kad ljudi odustaju pljeskati nama;

• kad o svakomu najprije pomislimo loše i čudimo se kako drugi u nama najprije ne vide dobro;

• kad ozbiljnu opomenu, dobrohotni prigovor, smatramo neprijateljskim napadom, koji nas baca u bijes, zaboravljajući evanđeosku obvezu bratske opomene, pa gledamo kako nas prijatelji ostavljaju jedan za drugim i kako nam prilaze ulizice jedan do drugoga;

• kad smo uvjereni da je dobro sve što mi činimo, a što drugi čine to ne valja, pa se pitamo što nam je život tako bezbojan, crno-bijel;

• kad ne znamo reći “ne” pa činimo što ne želimo, i radi toga se u sebi grizemo, pogotovo ako lažno pokazujemo da što činimo rado činimo;

• kad ne radimo ono čemu se radujemo nego na što nas sile, prisiljavaju, zaboravljajući da se srce ničemu ne opire sve do zakazivanja kao nasilnosti, jer njegovo je voljeti, s voljom raditi pa i teret voljenjem oteretiti;

• kad živimo u žurbi i od žurbe, zaboravljajući riječi bl. Ivana XXIII.: “Raditi bez žurbe početak je raja”;

• kad radimo pod pritiskom, prenapregnuto, prenapeto, nasilno, prekovoljno i tako izazivamo srce da se pobuni, podivlja;

• kad guramo glavu u pijesak kao noj;

• kad ne vidimo dalje od nosa;

• kad teška srca priznajemo, ako uopće priznajemo, nečiju u nečemu prednost, i pitamo se kako drugi ne vide naš uspjeh;

• kad obmanjujemo ljude vještim ponašanjem, pa se zatečemo kako nas ostavljaju razotkrivši da je sve bila gluma;

• kad se zakučastom rečenicom, nedokučivom riječi izdižemo nad “puko” mnoštvo zaboravljajući veličinu jednostavnosti i Picassovu riječ: “Trebalo je vremena dok sam slikajući došao do toga da slikam kao dijete”;

• kad smo samo čast, položaj, dužnosnik pa se pitamo zašto pod svim time ljudi žele vidjeti i čovjeka;

• kad glumimo, život glumimo, uživamo kako “glupa” okolina ne prepoznaje glumu, a onda se iznenada nađemo prozreni, srušeni kao kuća od karata;

• kad u potaji brojimo srebrnjake, dobivene prodajom i predajom prijatelja, pa se čudimo kako nas srebrnjaci žuljaju kao kamen o vratu;

• kad pod drugima jamu kopamo, zaboravljajući poslovicu: “Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada”, pa se vrpoljimo u toj jami;

• kad nam dobro idu računske radnje, najbolje zbrajanje, a oduzimanje samo kad se drugih tiče, množenje pak kad se umnožava vlastito dobro; jedina računska operacija koju ne poznajemo jest dijeljenje, jer drugomu nikad ništa ne dajemo (osim ako ga treba potkupiti da bismo dobili više ili ako se treba riješiti smeća);

• kad smo mi središte svega i sviju, i tko “ne padne da nam se pokloni”, njega treba maknuti ili smaknuti;

• kad ismijavamo smjelost;

• kad drskost smatramo hrabrošću;

• kad smo ptica kukavica;

• kad nemamo snage uljudno reći “tri čiste”;

• kad gledamo stalno što će drugi reći;

• kad svoj obzor omeđujemo mjestom na kojemu stojimo;ž

• kad sami ne znamo doći k pameti pa nas Bog dovodi k pameti nevoljama;

• kad izmičemo leđa zbog vlastite udobnosti da drugomu pomognemo nositi križ;

• kad se dademo moliti, a sami nikako da shvatimo da je drugi u potrebi, da bismo ga mogli uslužiti;

• kad na važnom položaju ništa ne činimo ni za mlade ni za stare zaboravljajući stav: “Kad je čovjek na položaju mlade treba unaprjeđivati, a stare nagrađivati”;

• kad se kukavički bojimo unaprijediti jedne da se ne zamjerimo drugima;

• kad se kao suradnicima okružujemo samo poslušnicima, a ne i stvaraocima;kad zapostavljamo sposobne, a promičemo osrednje, zaboravljajući da nanosimo javnom dobru, sebi i svojoj ustanovi povijesnu sramotu i nepopravljivu štetu;

• kad za nasljednika ili suradnika ne uzimljemo sposobnijega od sebe;

• kad ne možemo o drugome prešutjeti loše zaboravljajući stav: “Ako o drugome ne mogu reći dobro, loše neću.”

• kad drugima govorimo samo ono što žele čuti, kad potvrđujemo kriv, neispravan postupak, kako ne bismo izgubili njihovu naklonost, odnosno stekli si neprijatelje, zaboravljajući da im time zapravo nismo prijatelji, a sami se ogrješujemo o krepost hrabrosti;kad bilo što tražimo ili bilo što odbijamo (časne dužnosti?), zaboravljajući savjet i stav bl. Alojzija Stepinca: “Ništa ne tražiti i ništa ne odbijati – Nil petere nil recusare“;

• kad kratimo iskren savjet čovjeku u dvojbi zaboravljajući da je jedno od duhovnih djela milosrđa: “Dvoumnoga savjetovati”;

• kad smo osjetljiva mimoza;

• kad bježimo od poniženja zaboravljajući da poniženje prethodi uzvišenju;

• kad gledamo svisoka na drugoga zaboravljajući Isusa koji se snizio na razinu zemlje perući noge učenicima;

• kad smo majstori frustracije čineći drugomu ono čime ćemo ga onelagoditi, povrijediti, kazniti, osvetiti mu se, frustrirati ga;

• kad vraćamo šilo za ognjilo, milo za drago;

• kad se stalno bavimo samo sobom;

• kad smo oholi zaboravljajući da se čovjeku ne može dogoditi ništa gore od oholosti;

• kad si zamišljamo toliko snažno da imamo neku bolest da se ona onda djelovanjem duše na tijelo i stvori ili kad toliko strepimo od neke bolesti da nas ona onda i snađe, zaboravljajući da misleći snažno na pojedine organe zapravo ih uznemirujemo;

• kad smo prezaokupljeni svojim zdravljem zaboravljajući riječi liječnika: “Čovjek je zdrav dok ne misli o zdravlju”;

• kad strepimo što će biti ako izađe na vidjelo istina o nama, zaboravljajući riječi Evanđelja: “Istina će vas osloboditi”;

• kad zanemarujemo zdravlje zaboravljajući da se zdravlje čuva dok ga imamo, dok se ima što čuvati, a ne početi ga čuvati kad smo ga izgubili, kad nemamo više što čuvati;

• kad se bojimo istine i dvojimo je li uputnije zataškati je ili izići s istinom zaboravljajući riječi Nikole Iljiča Tolstoja, praunuka Lava Tolstoja: “Najbolja je istina”;

• kad se predajemo bijesu ili prepuštamo potištenosti ako tko o nama nešto loše kaže, zaboravljajući stav: “Ako je istina to što kaže miran sam, jer je to istina, ako je neistina opet sam miran, jer ne stoji čime se nabacuju na me”;

• kad živimo samo umjetnim životom otuđenim prirodi zaboravljajući stihove: “Mi ne vidimo stablo, osim kad drvo postane papir (novinski); Ne opažamo kroz prozor cvijet, osim kroz okno ekrana”;

• kad ne dajemo život za prijatelje zaboravljajući Isusovu riječ: “Nitko nema veće ljubavi od ove da dade život za prijatelje”;

• kad iznevjerimo prijatelje zaboravljajući Augustinovu misao: “Prijateljstvo koje je prestalo postojati nikad nije niti postojalo”;

• kad patnju smatramo bezvrijednom zaboravljajući da u patnji postoji skrivena vrijednost koja dolazi na vidjelo kad-tad, ako ne na ovom, onda na onom svijetu;

• kad se ljutimo na “čudne”, “bezizgledne”, “nedokučive” Božje puteve zaboravljajući portugalsku poslovicu: “Bog i krivudavim crtama ravno piše”;

• kad se stalno obaziremo natrag, na trag i vraćamo se na raskršća tugujući što nismo pošli nekim drugim putem zaboravljajući stihove: “Ne vraćaj se na raskrižja i ne maštaj o putu kojim nisi pošao! Gospod je bio s tobom i bio bi s tobom”;

• kad slušamo sve i svakoga samo ne sebe i u sebi Boga, zaboravljajući da smo slika Božja a to znači da je Bog u nama prisutan;

• kad se za mnogo toga brinemo i uznemirujemo zaboravljajući Isusovu riječ: “Marta, Marta, za mnogo se brineš i uznemiruješ, a jedno je samo potrebno”;

• kad nas sve smeta, jer nam je onaj u oči slagao ne trepnuvši okom, jer nas je onaj krivo sudio, jer je bezobzirno, pače bezobrazno postupio, jer nas je vukao za nos, jer nas je podcijenio, jer nas je precijenio, jer nas je izigrao, jer je pravio od nas budalu, jer nam je išao na živce, jer nas je izazivao, jer nas je htio navući na tanak led, jer nas je htio svesti na svoju razinu, a zaboravljamo na to ravnodušno mahnuti rukom, napraviti “Andrijin križ” nad time, to jest prekrižiti to;

• kad zanemarujemo onemoćale roditelje, kad ih guramo u kut, kad im dademo sve samo riječ ne, kad im otuđujemo unučad i tako djecu lišavamo mudrosti starih, a stare radosti mladih;

• kad se tjeskobno brinemo o ishodu sadašnjosti i o tijeku budućnosti, zaboravljajući riječi Pisma: “Povjeri Gospodinu svoj put i on će sve voditi”;

• kad i sitnice uzimamo k srcu pa ga preopterećujemo bez potrebe;

• kad nikako da nađemo mira i spokoja zaboravljajući Isusovu riječ: “Učite se od mene koji sam blaga i ponizna srca… i tako ćete naći spokoj svojim dušama”; a blagost je u tome da prihvaćamo drugoga kakav jest, dakle, istinu o njemu; poniznost je pak u tome da prihvaćamo sebe kakvi jesmo, dakle istinu o sebi; i tako doprinosimo dobrobiti i fizičkog srca;

• kad radimo dugo u noć i ustajemo prije zore radi rada, koji na kraju ne ispada bogznakakvim, zaboravljajući riječi Pisma: “Uzalud vam je ustajati prije zore  i bdjeti dugo u noć; miljenicima svojim daje u snu” (da bi Bog dao u snu čovjeku, čovjek treba dati Bogu san);

• kad su nam mišići napeti kao žica i živci kao struna, a zaboravljamo opustiti ih čim osjetimo za rad nepotrebnu ili prekomjernu, suvišnu napetost;

• kad zaboravimo moliti zaboravljajući da je to skoro isto kao da smo zaboravili disati;

• kad tjeramo istinu bez ljubavi zaboravljajući Pavlovu riječ “provoditi istinu u ljubavi”;

• kad jednostavnost smatramo naivnošću i priprostost slabošću zaboravljajući riječi bl. Ivana XXIII., posuđene od svetih otaca: “Vrhunac mudrosti je biti jednostavan s razboritošću – simplicem esse cum prudentia”;

• kad se pretrpavamo ne samo hranom nego i obavijestima (informacijama) zaboravljajući da čovjek jednostavno nije kadar probaviti sve što u sebe sâm nabaca ili dopusti da drugi u nj nabacaju, ne znajući zatvoriti slavine svesvjetskih vijesti koje nadilaze čovjekovu nosivost prilagođenu za uži svijet, pa se želudac grči, a tako i srce;

• kad idemo samo u širinu i razlivenost zaboravljajući da je poplava plitka a u obale smještena rijeka duboka…;

• kad hoćemo što više svega, svačijega, svagda i svugdje, zaboravljajući riječi Pisma: “Pohlepa je izvor sviju zala”;

• kad dajemo prednost količini nad kakvoćom zaboravljajući da mnogo radi tko dobro radi;

• kad posao, dužnost obavljamo površno, tek tako, zaboravljajući stav: “Ako je što vrijedno da se radi, onda je vrijedno da se dobro uradi.”

• kad zaboravljamo ili propuštamo, čim opazimo da smo potrčali stranputicom života svojega, smjesta se vratiti sa stranputice…

• kad… kad… “trčimo stranputicama života svojega i navlačimo na se propast djelima ruku svojih”, kako veli Knjiga mudrosti.

Knjiga Mudrosti dalje veli da Bog nije stvorio smrt. Tko ju je onda dozvao? Biblija veli: čovjek – Adam. Čime? Time što je nestrpljivo posegnuo za onim za što mu je Bog izričito rekao da će ga stajati života. I odonda njegovo potomstvo baštini smrt. I odonda čovjek trči po praočevu primjeru za smrću. Čini čine za koje mu Bog po savjesti, po zdravu razumu, po Pismu, po prijateljima, od kojih je najveći Isus, po rođacima, po knjigama veli da vode u smrt. Čini na neki način što je činio Adam.

“Ne trčite za smrću stranputicama života svojega
i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih”.

Tekst Ivana Goluba izvorno je objavljen u časopisu Nova prisutnost : časopis za intelektualna i duhovna pitanja, Vol. III No. 1, 2005. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.