Šutnjom smirujemo sebe, svoje tijelo i dušu, za intenzivan susret s Bogom. Ona nas stavlja izravno pred Boga. Bog prestaje biti “netko” za nas, postaje “Ti”. Sveti Augustin tumači tekst iz Ivanova evanđelja o ozdravljenju bolesnoga u ribnjaku Bethzathi. Evanđelist Ivan navodi sljedeće rečenice, nakon što je Krist ozdravio bolesnoga: “No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo.” (Iv 5,13) Augustin tumači Kristovo nestajanje u mnoštvu kao znak na koji način se ne može susresti Gospodina. Njega se ne susreće u mnoštvu, u masi, jer on nije jedan iz mnoštva: “Teško je primijetiti Krista u mnoštvu. Naša duša treba samoću. Ako je duša pozorna, Bog se daje vidjeti. Mnoštvo je glasno te je potrebna šutnja da se vidi Boga. Uzmi svoju postelju, nosi svojega bližnjega koji te je nosio; hodi da stigneš.

Ne traži Isusa u mnoštvu, jer on nije jedan iz mnoštva: na svaki je način on prethodio mnoštvu. (…) Nakon toga vidje ga Isus u Hramu. Isus ga je vidio i u mnoštvu, i u hramu, a bolesnik ga nije prepoznao u mnoštvu, nego jedino u hramu. Šutnjom tako dopuštamo Bogu da bude Bog, ne reduciramo ga na “jednoga od” u bezobličnoj masi ljudi. Naprotiv, u šutnji Boga stavljamo u središte, cijelo naše biće njemu je posvećen i predano. Učeći se Bogu govoriti “Ti”, šutnja pripravlja Bogu put da može ući u našu dušu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Šutnja”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.