Naš je duhovni život kadgod vrlo isprekidana crta s cik-cak linijama. Skače i pada kao ona na barometričkim tablicama. Što ćemo, ljudi smo! Ujutro stvorimo najozbiljniju odluku da ćemo se u nekoj stvari kroz dan hrabro držati, a mnogo puta jedva se okrenemo već je tu, ne prva pobjeda – već prvi poraz. Ili, nakon ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz taj tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. I to onda, kad smo se najmanje nadali.

Što sad? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sebe, a cijelu kuću mrzovoljom? Izgrizati se i pasti u očaj? Tvrditi da nismo nizašto i da nikad iz nas neće biti nešto? Ne! To sve nema smisla. I nikako ne popravlja stvar. Naprotiv, iz manjeg zla stvara veće. Truje dušu do korijena, zamračuje razboritost, oslabljuje vezu s Bogom. A konačno, ako ovakvo svoje reagiranje na naše pogreške i ispade analiziramo, naći ćemo u takvim reakcijama i opet sebe. Ne utvarajmo si da je u ovakvim reakcijama, bučnim povicima i jaucima, u suzama i žalosnom licu uvijek samo čisto i iskreno kajanje. I bol što smo Boga uvrijedili. I žalost što smo možda bližnjega sablaznili. I teškoća što smo svoju dušu malo bar zaprljali. Ne, tu u ovakvim reakcijama ima mnogo ljudskoga i sebičnoga. Ne čudite se – i sebičnoga! Takve reakcije dokazuju da je u nas još mnogo malodušnosti. Da zaboravljamo, kako ništa ne možemo. Nismo kadri za jednu se vlas obogatiti, a kamoli u svojoj duši nešto napraviti bez Božje milosti.

A takve reakcije dokazuju da nismo ponizni. Da još uvijek previše držimo do sebe, do svojih odluka, do svojih nastojanja, do svoga rada, a nismo se još pred Bogom ponizno ispružili i nestali u svojoj nemoći i bijedi. Nestali kao sasvim nevrijedni i beskorisni sluge. A ima u takvim našim reakcijama i pogođene taštine. I ojađene osjetljivosti. I povrijeđene oholosti. Jer kad bismo od svega toga bili slobodni, onda bismo nakon našega propusta, pogreške ili ispada ponizno kleknuli pred Božje noge, priznali svoj grijeh i svoju nemoć, svoju bijedu i svoju ništetnost, molili ga da nam oprosti, da nas digne, da on sve poravna u našoj duši i u dušama oko nas, da on pokrije naše slabosti, da on izbriše tragove naših krivica i da nas dobro prihvati za ruku, jer bez nje ne možemo ništa.

Tad bi nova radost ušla u našu dušu, i novi još slađi mir. I otvorile bi nam se oči za mnoge stvari, koje su nam bile sakrite. I pao bi zastor s mnogih tajna, u koje nismo smjeli gledati. A dobri Otac smiješio bi nam se još nježnije i toplije. A naš pad, naš posrtaj, naša pogreška, naš ispad, dobio bi sasvim drugo lice. To i ne bi više bio pad, ni posrtaj, ni pogreška, ni ispad, već dobitak, bogati poklon iz dobre Očeve ruke koja sve pretvara u dobro, koja iz kamenja pravi hljebove, a grijeh preobrazuje u dobitak. Ali treba biti malen, ponizan i jednostavan da se to shvati, da se to razumije i da se to provodi. Malen, ponizan i jednostavan… To neka nas sutra Marija nauči. Biti ponizan, jednostavan, malen. Takvi sve osvajaju, sve posjeduju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD.