Jedna od najvećih poteškoća s kojom se suočavamo i koja traži praštanje jest sljedeća: Imamo osjećaj da smo – zbog nekog bolnog događaja ili negativnog ponašanja neke osobe iz naše osobne povijesti – prikraćeni za nešto što smatramo važnim, čak vitalnim. Upravo taj nejasan osjećaj da su nam nečijom krivnjom neka nužno potrebna dobra bila uskraćena često pothranjuje zlopamćenje. To mogu biti materijalna, emocionalna ili moralna dobra (nisam primio ljubav na koju sam imao pravo, za koju držim da mi je bila potrebna itd.) ili, pak, duhovna dobra (zbog nekog poglavara i njegova ponašanja ne mogu se duhovno razvijati…). 

Kako bismo bili sposobni oprostiti, živjeti mirno i bez zlopamćenja, čak i kad nam okolina svojim razočaravajućim ponašanjem uzrokuje patnju, treba shvatiti jednu važnu stvar: Moramo radikalno preispitati osjećaj frustracije koji smo opisali zato što on ne odgovara stvarnosti. Moramo obnoviti svoj mentalitet i svoje sudove kako bismo razumjeli gdje su istinska dobra i shvatili da nam tuđi grijeh, zlo koje dolazi od drugih, ništa ne oduzima. Nemamo, dakle, nikakvih valjanih razloga da se na njih ljutimo. 

Na materijalnom i ljudskom planu ljudi mi, naravno, mogu oduzeti mnogo toga, ali mi ne mogu oduzeti ono bitno, ono jedino istinsko i definitivno dobro: ljubav Božju prema meni, moju ljubav prema Bogu i procvat koji iz toga proizlazi. Nitko mi nikada ne može oduzeti mogućnost da vjerujem u Boga, da se u Njega ufam i da ga ljubim, i to posvuda i u svim okolnostima. Nitko mi nikada neće moći oteti to bitno i istinsko dobro niti onemogućiti procvat onoga što je u meni najdublje i definitivno. Čovjek se, naime, najviše izgrađuje kroz vjeru, ufanje i ljubav; sve je ostalo drugorazredno i relativno i može nam biti oduzeto, i to ne će biti nikakvo apsolutno zlo. Ono neuništivo u nama zajamčila nam je Božja vjernost i Njegova ljubav. „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam (…) Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ (Ps 23)

Dakle, umjesto da gubimo vrijeme i energiju na optuživanje drugih za ono što nam u životu ne ide, umjesto da im predbacujemo ono što mislimo da nam uskraćuju, potrudimo se postići duhovnu autonomiju produbljujući svoj osobni odnos s Bogom, jedinim i nepresušnim izvorom svega dobra, i rastimo u vjeri, ufanju i ljubavi koja nije motivirana nikakvim interesom. Moram jednom zauvijek uvjeriti samoga sebe da me činjenica da su ljudi grešnici ne može spriječiti u tome da postanem svet, da mi nitko ništa ne oduzima, da bi na kraju života, licem u lice s Bogom (koji mi nikada ne uskraćuje ono što mi je potrebno za duhovni i ljudski napredak), bilo djetinjasto optuživati druge što nisam duhovno napredovao.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Unutarnja sloboda”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.