Jednom će doći dan – možda prije, možda kasnije – kada ću onaj čovjek u mrtvačkome sanduku biti ja. Kažu da mrtvima nije stalo, ali ja još nisam mrtav, pa dok sam još živ, volio bih sam odlučiti o nekim stvarima koje će se događati na mojemu pogrebu. Istini za volju, ja mislim da mrtvima jest stalo. Ne u smislu da će znati sve pojedinosti o tome što se događa na njihovim sprovodima, ali i dalje im je stalo do svijeta, do njihove obitelji, do Crkve. Sveci u nebu nastavljaju moliti za one koji su još na svojemu zemaljskome proputovanju, pa kako im onda ne bi bilo stalo do njih?

Budući da mi je stalo sada, bit će mi stalo i kada budem s Gospodinom, i zato spominjemo ovih nekoliko stvari za koje se nadam i molim da ih nitko neće reći na mojemu sprovodu. Stalo mi je do onih koji će biti tamo, o onome što će tamo čuti. Želim da se govori samo istina, istina o grijehu, istina o smrti, a nadasve istina o ljubavi Božjoj u Isusu Kristu.

I zato, molim vas, nemojte govoriti…

1. „Bio je dobar čovjek.”

Nemojte moj sprovod pretvarati u proslavu mojega moralnoga životopisa. Kao prvo, nemam ga. Kriv sam za mnogo više nemoralnih nego moralnih činova.

Kao drugo, čak i da sam muški pandan sv. Majci Tereziji, nemojte o meni recitirati hvalospjeve. Govorite o dobroti Duha Svetoga, koji poziva, okuplja, prosvjetljuje, posvećuje, i drži nas u pravoj vjeri. Govorite o našemu dobrome Ocu, koji nas je u krštenju sve učinio svojom djecom. Govorite o  Isusu, koji je dobar Muž svojoj zaručnici, Crkvi. Nemojte govoriti: „Chad je bio dobar čovjek”, nego: „Naš dobri Bog ljubio je ovoga grešnoga čovjeka.”

2. „Chad… Chad… Chad”

Ne želim biti središte pozornosti na svojemu sprovodu. Nisam nikada bio u središtu liturgije nedjeljom ujutro, i zašto bi za vrijeme moje mise zadušnice trebalo biti drugačije?

Ako se ičije ime bude spominjalo mnogo puta, neka to bude ono Ime koje je nad svakim imenom – Isus. On je onaj koji je porazio smrt. On je onaj u čijim sam rukama uvijek htio umrijeti. On je onaj jedini koji daje nadu ožalošćenima. Ja se moram umanjiti, a Krist rasti. (usp. Iv 3,30)

3. „Bog sada ima još jednoga anđela.”

Ja u raju neću prestati biti čovjek. Zapravo, kada uskrsnem na posljednji dan, bit ću više čovjek nego ikada prije, jer će moja ljudska duša i ljudsko tijelo konačno biti u proslavljenome stanju, koje je slobodno od grijeha. Ljudi u raju ne postaju anđelima isto kao što ne postaju bogovima, stablima ili psićima. Zauvijek ćemo biti ona bića koja smo sada.

Bog već ima dovoljno anđela. Sve što On želi jest da što više Njegove djece bude u mjestu koje je Isus za njih pripremio.

4. „Nismo ovdje kako bismo slavili Chadovu smrt, nego da slavimo njegov život.”

Takozvane „proslave života” (protiv kojih sam napisao članak “Tragična smrt sprovoda”) čine medvjeđu uslugu ožalošćenima, jer te stvari poriču ili pak uljepšavaju smrt. Dar života ne može se prihvatiti u svoj svojoj punini ako zanemarimo stvarnost smrti, zajedno s grijehom, njezinim glavnim uzrokom. Koji god razlog bio za smrt dotične osobe – bolest, nesreća ili starost – stvarni razlog jest taj što sam ja začet i rođen u grijehu, i još sam pored te grešne naravi nadogradio čitavu jednu planinu stvarnih grijeha.

Jedina osoba čiji život treba slaviti na sprovodu jest Spasitelj začet od Blažene Djevice Marije, koji je postao našim grijehom na drvetu prokletstva kako bismo mi mogli postati Njegovom pravednošću u blagoslovljenome izvoru, koji je pokopao grijeh i smrt u praznome grobu koji je ostavio iza sebe na uskrsno jutro.

5. „Chad ne bi htio da plačete.”

Kada je Lazar umro, Isus je plakao. Te su suze pokazale Boga koji je u potpunosti čovjek, koji je iskusio tugu i žalost koje svi doživljavamo kada umre netko koga volimo. Plakati ne znači poricati da je naš prijatelj ili član obitelji doista s Gospodinom, nego priznati da u ovoj dolini suza i dalje ima smrti, i dalje ima gubitka i patnje.

Ja želim da oni koji budu oplakivali moju smrt plaču, ali ne zbog mene, nego zbog sebe, jer je plakanje važan dio procesa prebolijevanja gubitka. No dok budu plakali, neka se sjete da će im Bog na novome nebu i novoj zemlji „[…] otrti […] svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti […].” (Otk 21,4)

6. „Ono što je u tome mrtvačkome sanduku samo je Chadova ljuštura.”

Ono što je u tome mrtvačkome sanduku jest tijelo koje je strahovito i čudesno stvoreno kada me je naš Otac satkao u utrobi moje majke (Ps 139, 13-14). Ono što je u tome mrtvačkome sanduku jest tijelo koje je Isus krstio u svoje vlastito tijelo kako bi me učinio dijelom sebe. Ono što je u tome mrtvačkome sanduku jest tijelo koje je blagovalo spasonosno Tijelo Isusovo i pilo Njegovu Krv oproštenja na Posljednjoj večeri kako bih ja mogao blagovati lijek besmrtnosti. I, ono što je u tome mrtvačkome sanduku jest tijelo koje će, kada odjekne posljednja truba, izaći iz mojega groba kao proslavljeno tijelo, spremno sjediniti se s mojom dušom. Moje tijelo jest Božje stvorenje, bitni dio mojega identiteta kao ljudskoga bića. Ono nije nikakva ljuštura. Ono je Božji dar meni. A jednoga ću ga dana dobiti natrag – živo, obnovljeno, usavršeno, da bude poput uskrsnuloga tijela Isusova.

* * *

Naravno, uvijek ima još mnogo više toga što bi se moglo nadodati ovome popisu – i možda biste htjeli nešto dodati u komentarima ispod članka – ali smatram da ovih šest stvari pogađa bit.

Želim da početak mojega sprovoda bude usredotočen na Isusa, ali da na Njega usredotočeni budu i sredina, ali i kraj, i svaki trenutak između toga. Stalo mi je do onih koji će prisustvovati. Neka oni čuju Radosnu vijest, naročito u kontekstu toga otrježnjujućega podsjetnika na smrtnost, da nas ni smrt, ni život, niti išta drugo među svim stvorenjima može rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu, našemu Gospodinu, jer je on uskrsnuće i život.

Izvor: Churchpop

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net