„Sletjeli su. Stvar je službena. Nijemci su to potvrdili.”

Dvadesetjednogodišnji Jacques Moalic blijedo je gledao jednoga nasmijanoga zatvorenika koji ga je susreo kod željezne kapije koncentracijskoga logora Buchenwald. Iscrpljen nakon još jednoga dana ropskoga rada, Moalic je morao promisliti o toj vijesti i javiti se drugim zatvorenicima. „Budite mirni, staloženi, oprezni”, šaptali su, „S.S.-ovci će postati nervoznima.” Koji je to bio dan? Bio je to 6. lipnja 1944. godine – „dan D”. Kada su saveznici sletjeli na francuske plaže i u iscrpljujućenadmu ratu protiv nacista formirali još jednu bojišnicu, najcrnji pakao logora rasvijetlio je tračak nade. „Bit ćemo kući do Božića”, veselili su se mnogi. 

Pet tjedana kasnije, pišući svoj dnevnik u tajnome dijelu jednoga stana u Amsterdamu, petnaestogodišnja Ana Frank priznala je:

„Uistinu je čudo što nisam odustala od svih svojih ideala, budući da se oni čine tako apsurdnima i nemogućima za provesti u stvarnost. No ja ih se još držim, jer unatoč svemu ja i dalje vjerujem da su ljudi u srcu zapravo dobri. Jednostavno ne mogu graditi svoje nade na temelju koji se sastoji od pomutnje, očaja i smrti. Vidim kako se svijet postupno pretvara u pustoš; čujem grmljavinu kako se sveudilj približava, i koja će i nas uništiti; mogu osjetiti patnje milijuna; a ipak, ako pogledam u nebo, mislim da će sve biti u redu, da će ova okrutnost završiti, i da će se mir i smirenost ponovno vratiti.”

Ove su priče iznimno dojmljive. Kako to da nada može preživjeti, ili se ideali razvijati, kada hodate među živim mrtvacima (zapravo ste i vi jedan od njih) u paklenom okruženju nacističkoga logora smrti, ili se u strahu dvije godine skrivate u nemoguće malenome tajnome stanu, uz svoju obitelj i neke nepoznate ljude? Tu se radi o priči nade i patnje, svetaca i mučenika. Radi se o priči došašća – adventa.

Riječ „advent” potječe od latinske riječi adventus, što znači jednostavno „dolazak”. Zamislite sve osjećaje sastavljene u toj riječi. Bez obzira u kolikoj se sada pomutnji nalazite, odgovori dolaze. Kakvo god trpljenje i žrtve sada proživljavate, pomoć dolazi. Zamislite Izraelce u mučnome ropstvu pod faraonom, kako se pouzdaju da „otkupljenje dolazi”. Zamislite kako slušate Izaijine riječi u vremenu nesigurnosti:

„Ne spominjite se onog što se zbilo,

nit’ mislite na ono što je prošlo.

Evo, činim nešto novo;

već nastaje. Zar ne opažate?

Da, put ću napraviti u pustinji,

a staze u pustoši.”

(Iz 43,18-19)

I divite se nebeskoj vojsci anđela kako dolazi začuđenim i prestrašenim pastirima s nedokučivim vijestima: „No anđeo im reče: ‘Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.’” (Lk 2,10-11)

I zasigurno, mi smo – kako bi uskliknuo sveti Augustin – „ljudi Uskrsa”, i slavimo Kristovu pobjedu nad smrću. No mi smo također i ljudi došašća – ljudi koji žive u stvarnoj tami, ali s neugasivom nadom. Naše su rane svježe, i naše posjekline još peku, a mi ipak i dalje naprežemo oči kako bismo gledali naprijed. U knjizi Viktora Frankla Man’s Search for Meaning („Čovjekovo traganje za smislom”), taj liječnik i preživjeli iz logora smrti u Auschwitzu zapisao je: „Čovjekova je osobitost to što on može živjeti jedino gledajući u budućnost.”

Bilo da smo Židovi ugnjeteni od rimskoga imperija dok iščekujemo dolazak Bogočovjeka Isusa, ili snuždeno gazimo svojim putem kroz svoje svakodnevne brige uz nadu u Isusov drugi dolazak, mi smo ljudi došašća.

Jer mi smo disidenti i autsajderi, Pepeljuge i razmetni sinovi, koji svijet promatraju oštrim okom. Kako je to opisao C. S. Lewis: „Teritorij kojega je okupirao neprijatelj – eto, to je ovaj svijet. Kršćanstvo je priča o tome kako je stigao pravi kralj, stigao, moglo bi se reći – prerušen, i on nas sve poziva da sudjelujemo u velikoj kampanji sabotaže.” („Elementarno kršćanstvo”)

U svojemu patničkome stanju, vječno suprotstavljeni svijetu, mi ipak imamo neobičnu utjehu. Na kraju krajeva, mi znamo kako priča završava – mi pobjeđujemo. 

I tako mi stojimo u svojemu najmračnijemu trenutku, poput Jacquesa Moalica, kod željezne kapije svojega zarobljeništva. U tišini, usta otvorenih od čuđenja, mi želimo – nama treba – da ponovno čujemo dobru – Radosnu – vijest. Sloboda dolazi. Spasenje je ovdje. I kada to još jednom čujemo, i dalje u čuđenju odmahujući glavom, naše se srce širi od radosti. Gotovo da i ne vjerujemo, ali ipak vjerujemo, i ne možemo dočekati da podijelimo vijesti s drugima što ih obavija tama.

To smo mi, i na to smo pozvani.

Mi smo ljudi došašća.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.