Dok se iscrpljena Europa oporavlja od bješnjenja velike epidemije, mračni oblaci rata zlokobno se nadvijaju nad tim kontinentom. Godina je 172. poslije Krista, a najmoćniji čovjek na Zapadu pridružio se svojim legijama u njihovoj najnovijoj ofenzivi preko moćne rijeke Dunava kako bi se suprotstavili prijetnji neprijateljskih germanskih plemena na sjevernoj rimskoj granici. Frustriran nemilosrdnim karakterom vojnoga pohoda, car se povlači u svoj šator, budući da su teški državni poslovi i zapovijedanje vojskom na jedno vrijeme postali lakšima. On namjerava u potpunosti iskoristiti taj prolazni trenutak dokolice. S uzdahom se okreće smotku bilježaka što ih je sa sobom ponio na bojišnicu. Odvajajući trenutak da pribere misli, poseže za perom i počinje pisati.

Marko Aurelije nikada nije namjeravao objaviti svoje privatne dnevnike, ali „Razgovori sa samim sobom – Soliloquia”, posljednje veliko djelo stoičke filozofije napisano u antici, ne samo da je preživjelo prevrate prilikom propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva, nego je i do današnjega dana ostalo iznimno dobro prodavanom knjigom. Kako u svojoj knjizi Ten Caesars („Deset cezara”) piše povjesničar Barry Strauss: „Od svih knjiga napisanih za vrijeme Rimskoga Carstva, ‘Razgovori sa samim sobom’ druga su knjiga po čitanosti danas, iza Novoga zavjeta.”

Za nas današnje ljude mnogi se velikani klasičnoga razdoblja – filozofi, pjesnici, i državnici – mogu činiti nedokučivima ili nepristupačnima, pomalo sličnima poganskim bogovima Olimpa koje su štovali. No kako ističe Strauss, „Razgovori sa samim sobom” trajno su popularni upravo zato što se „Marko Aurelije ne čini kao dalek i beživotan kip, nego kao netko koga bismo mogli poznavati i poštovati. On nam ne progovara kao umjetničko djelo u muzeju, nego kao savjetnik i prijatelj.” Kroz njegova filozofska razmišljanja mi se možemo dobro zagledati u život i um jednoga od najmoćnijih ljudi u drugome stoljeću. Tako otkrivamo da su njegove borbe veoma slične našima. Marko Aurelije iskreno priznaje svoje vlastite slabosti, sitne poroke koji ga sprječavaju da postigne savršenstvo vrline koje priželjkuje.

Program poboljšanja samoga sebe što ga je osmislio Marko Aurelije nije za plašljive: „Ovaj život možete ostaviti u svakome trenutku – imajte ne umu tu mogućnost u svemu što činite, govorite ili mislite.” Ako taj sentiment zvuči poznato, i trebao bi. Njegovi se odjeci čuju u popularnoj srednjovjekovnoj kršćanskoj krilatici Memento mori („Prisjeti se da ćeš umrijeti”), i u u riječima koje svećenik izgovara na početku korizme dok stavlja pepeo na naše čelo: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti.”

„’Razderati svoje srce’ jest ‘umrijeti prije nego što umrete’ i pronaći novi život u Kristu.”

Marko Aurelije vidio je u brutalnoj jasnoći smrtnosti poziv na djelovanje: „Ne, vi nemate tisuću godina života pred sobom. Žuriti vam je. Dok živite, dok možete, postanite dobrima.” Svetost, krepostan život, nije isključiva stvar svećenika i filozofa – to je moja i vaša dužnost, a vrijeme je kratko!

C. S. Lewis sa svojom karakterističnom jezgrovitošću pojašnjava taj zadatak što je pred nama u svojemu romanu „Dok imamo lica”: „Umri prije nego što umreš. Poslije nema prigode za to.”

Misna čitanja koja nas na Pepelnicu uvode u korizmu odražavaju tu uznemiravajuću hitnost: „»Al’ i sada« – riječ je Jahvina – »vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome […]” (Jl 2,12-13a) ‘Razderati svoje srce’ jest ‘umrijeti prije nego što umrete’ i pronaći novi život u Kristu. Umrijeti sebi nije toliko jednokratan događaj koliko proces. A nema boljega vremena da se prođe kroz taj život nego upravo sada, jer; „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.” (2 Kor 6,2).

Ispraznost zemaljske slave i neizbježnost smrti može nas lako demoralizirati do točke apatije, ili nas paralizirati egzistencijalnim užasom. Marko Aurelije veoma je dobro to znao: „Ne dopustite da vas obzor vašega života uguši, i ne razmišljajte neprestano o različitim nevoljama koje su se možda bile pojavile u prošlosti, ili bi se mogle pojaviti u budućnosti.” On potiče samoga sebe da bude „poput kamenitoga kopna od koje se valovi neprestano razbijaju. Ono čvrsto stoji, a oko njega se uzburkane vode smiruju.” Dok polazimo u disciplinu i pobožnosti korizme u vremenu sve veće nesigurnosti i straha, kada kuga i rat opet iznova prijete životu mnogih ljudi, i kada polarizacija i podjele udaraju u same temelje svake institucije – uključujući i Crkvu – možda bi bilo dobro poslušati savjet Marka Aurelija: „Kada je u vama mnogo gnjeva, i možda gubite strpljenje, sjetite se da je ljudski život puki komadić vremena, i da ćemo ubrzo svi mi biti u svojemu grobu.” No za razliku od Marka Aurelija, mi imamo tu povlasticu da znamo da grob nema posljednju riječ. Nakon Golgote dolazi – prazan grob.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.