Makar naš rad bio najjednostavniji i najneznatniji, treba nas uvijek pratiti misao da njime upravlja i da nad njim lebdi Duh Sveti.

Foto: www.stocksnap.io

U našem nas radu treba uvijek, pa i u najmanjim sitnicama, pratiti misao da radom nastavljamo djelo Božjega stvaranja, da radom nastavljamo otkupiteljsku ulogu Spasiteljevu i da našim radom, pa makar on bio najjednostavniji i najneznatniji, upravlja i nad njim lebdi Duh Sveti. Kako mi malo na to mislimo u običnoj žurbi dana i posla! Kako nam se naš posao, naš redoviti dnevni posao čini mnogo puta i glup i dosadan. Bez sadržaja u sebi. Bez ljepote koju tražimo i čeznemo za njom i htjeli bismo je posjedovati u svakom času dana. A ta ljepota ipak je tako blizu. Ne viče, ne udara u oči, jer je mirna i dostojanstvena. Ona je u smislu rada, koji ćemo otkriti u svakom i najneznatnijem djelu našem, u svakom kretu našem, samo ako dobro gledamo. Jest, i najsitnijim i najneznatnijim svojim radom mi nastavljamo djelo Božjega stvaranja. Našim koracima do mjesta našega zaposlenja, našim sjedanjem za stroj, koji kao da je jedva dočekao čas da ga netko pokrene; našim sjedanjem za pisaći stol, koji će se za čas napuniti spisima. Mi nastavljamo djelo Božjega stvaranja kad stanemo pred školske klupe, u kojima se komešaju uvijek nemirna djeca ili kad stanemo pred štednjak da odmjerimo kruh svagdanji našim ukućanima.

Pod prstima naših ruku niču neki novi uzorci za novo odijelo mlade djevojke, koja će možda baš u tom odijelu naći svoju životnu sreću ili za novo odijelo mladog ratnika, koji će u tom odijelu dati i posljednju kap svoje krvi za domovinu. I da nije tih odijela možda se ne bi mogao odvijati njihov život u onom pravcu, kako to Bog hoće pa su upravo ta odijela napravljena našim rukama jedna kopča, karika u lancu Božjih odluka i Božjega stvaranja.

Pod prstima naših ruku niču na našem pisaćem stolu novi spisi, naoko tako neznatni i dosadni, bez zanimljive riječi i bez smisla, a ako dobro gledamo tako važni za tolike ljudske udese. Samo Bog zna, što će u kojoj duši i u čijem životu značiti onaj spis, što smo ga mi možda tako mehanički riješili ili onaj potpis što smo ga tako nemarno na spis stavili. Čitav udes jednoga života može promijeniti sadržaj toga spisa i značenje toga potpisa. A da ga nismo riješili ili potpis stavili, ne bi ni Bog Stvoritelj mogao udesiti život te duše onako, kako je on htio i predvidio.

A naše stajanje pred klupama zločeste i nemirne djece – zar ono nije sudjelovanje u Božjem stvaranju? Zar svaka naša riječ, svaki naš pokret, svaki naš pogled ne izaziva u tim dušama reakciju, zar ne izgrađuje intelekt, zar ne otvara nove vidike, zar ne učvršćuje područje volje u dušama djece, zar ne izaziva čitav niz tonova na području osjećajnosti? A ti plodovi u razvitku uma, volje i osjećajnosti ne bi bili tu, ne bi mogli dozrijeti da mi ono, što je Bog stvorio, ne nastavljamo i ne usavršujemo.

Ili zar naše stajanje pred štednjakom, naše nizanje i Priređivanje Božjih darova ništa ne znače u Božjem stvaranju? Zar to nizanje darova zemlje i Božje dobrote ne znači samo podržavanje tjelesnog života jednoga čovjeka ili ne obitelji, već i podržavanje i duševnog, i duhovnog, i apostolskog života i rada tolikih. I da nema dobrih ruku naših majki, žena, sestara i domaćica, ni Bog ne bi mogao u dušama stvarati čudesa i naravnoga i vrhunaravnog reda. Koji god posao uzeli, na koji se god ljudski rad obazreli, i to ne rad općenito uzevši, već rad u svim sitnicama i detaljima, svagdje ćemo vidjeti Božje stvaranje preko čovjeka ili dogotavljanje onoga što je Bog započeo.

Ali, rekli smo i da radom nastavljamo otkupiteljsku ulogu Kristovu. Istina je, Krist je djelo otkupljenja izvršio svojom mukom i smrću. Ali i sav njegov život i rad bio je priprava za njegovo završno djelo u spašavanju duša. I nijedan se isječak, nijedna godina njegova života, nijedna malenkost u njegovu radu ne može odijeliti od konačne svrhe njegova dolaska na svijet. I zato svaki čas njegova života, svaki odlomak njegova rada ima otkupiteljsku snagu i otkupiteljsku moć. On nastavlja to djelo otkupljenja po nekrvnoj žrtvi na našim oltarima. On ga nastavlja po svojoj Crkvi, po svojim svecima i mučenicima, po gladnima i progonjenima, po onima, koji su čista i bezazlena srca, ali on nastavlja to djelo otkupljenja i po radu ljudskih ruku i po znoju što se od napornog rada kotrlja po ljudskim obrazima. Otkupiteljsku misiju ima i naš rad. I moj rad. Svaki zamah moga pera, svaki okretaj moje kuhače, svaki kucaj moga stroja, svaka stranica moje pomno naučene zadaće, svaki moj napor za školskom katedrom, svaki moj prigib kod sađenja proljetnog cvijeća, svaki moj pokret po željezu perače, svaki moj okretaj na ručici stroja za umnažanje, sve to ima svoju otkupiteljsku moć, ako moje gledanje i moje nakane idu usporedo s gledanjem i nakanama Sina Božjega. I ukoliko je moje gledanje i ukoliko su moje nakane savršenije, utoliko je otkupiteljska snaga moga djelovanja veća.

A onda, na još nešto mnogo puta ili čak često, zaboravljamo u radu, a to je da Duh Božji – Duh Sveti lebdi nad svime, nad svakim radom. On je taj koji mi povlači ruku po bijelom papiru ili po tipkama pisaćeg stroja. On je dao mekoću mojim prstima kad prebirem svilu ili skladam vunene niti na tankim iglama. On daje snagu mojim mišicama kad vučem ugljen ili prenosim teške terete. On daje spretnost i dosjetljivost mojim riječima kad druge učim ili kad sama odgovaram. On je izmodelirao moj ukus kojim hranim svoje mušterije kad odabiru haljine. On je taj koji je ravnao moju ruku da niže čvrsta i lijepa pismena na bijelom papiru mojih uredskih spisa. Mi obično govorimo da u vrhunaravnom redu ništa nema bez Duha Svetoga. Ali ni u naravnom redu ništa nema bez njega. Sve je od njega i ništa nema bez njega. Pa ni u našem radu, u čiji smisao hoćemo prodrijeti. Kako nam se u toj perspektivi naš rad čini sasvim drugačiji. Uzvišeniji, ljepši, svrsishodniji, bogatiji. I samo Presveto Trojstvo u njemu sudjeluje i u njemu se očituje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD