Ljubav je uporište za sve. Lijek za sve. Škola za sve. Ljubav je najsigurniji put oko realiziranja dobrote u sebi. Ljubav je najsigurniji put k Bogu.

Foto: Shutterstock

Ima jedinstven recept za sve. Ima jedan put za sve. Istina je, na tom putu nije svakome jednako i svatko ne gazi po njemu istom brzinom, svatko ne nalazi iste zapreke, iste smetnje. Manje bitne okolnosti toga puta mogu biti različite, ali u bitnosti taj je put ipak samo jedan, isti za sve. A to je put ljubavi. Na tom se putu sigurno dolazi do dobrote. Na tom se putu najlakše i najbrže realizira dobrota u sebi, u svojoj duši. Kakav je taj put ljubavi i što on zapravo u sebi znači? Tko je izumitelj toga puta? Tko ga je oživotvorio? Tko je po njemu prošao?

Izumitelj toga puta je netko neizrecivo divan i velik. Taj netko nije ni filozof, ni mudrac; ni vođa, ni učitelj; ni zakonodavac, ni sudac; odnosno on je sve to, ali daleko veći, jer je Bog sam. A Bog je ljubav. Tko bi izmislio taj put ljubavi, ako ne onaj, koji je ljubav sama? Ali nije on ljubav koja uživa sama u sebi, već on je ljubav koja se razlila na sve, napose na sva razumna bića. On je svoju ljubav postavio i nama za metu. Ne samo kao konačni naš cilj u vječnosti, kad ćemo njegovu ljubav poznati i uživati u njoj. Ne, on već ovdje hoće da bude poznat kao ljubav i voljen kao ljubav. I zato je pravi put k njemu put ljubavi. Bog neće biti za nas neka daleka apstrakcija. Neko uzvišeno i nedohvatno biće. Neka bezlična i bezosobna sila. Ne, Bog hoće biti naša najveća realnost, naša najveća blizina, biće, osoba, koja je kraj nas, u nama i koja nas beskrajno ljubi. I koja hoće, da se k njemu penjemo putem ljubavi.

Tko je oživotvorio taj put? Tko je po njemu pošao? Mnogi! Sveci i blaženici, učitelji i apostoli Crkve, mučenici i priznavaoci, žene, majke i djevice, sveta djeca. Svi su išli tim putem ljubavi. Pa u čemu se sastoji taj put i čime se razlikuje od ostalih puteva? I kako se upravo po njemu postizava dobrota?

U duhovnom životu ima raznih puteva i penjanja k Bogu. Ima put vjere, čvrste i nepomućene vjere zreloga čovjeka ili čiste i jednostavne vjere djeteta. I taj put je dobar. Ima put kajanja, na kojemu se duša sva izgubila u suzama i priznanju svoje slabosti i svojih prestupaka. I taj je put dobar. Ima put strahopočitanja. Ne mislim ovdje na ropski strah, kojim se Gospodin ne naslađuje, već na strah, koji moramo imati pred velikim Bogom. I taj put je Bogu ugodan. Ali iako su sva ova tri puta dobra, put ljubavi je savršeniji, najsavršeniji. U njemu se svi drugi putevi i sastaju. Jer ljubav ne može biti bez vjere. U svakoj ljubavi je strahopoštovanje prema osobi koju ljubimo. U pravoj i istinskoj ljubavi prema Bogu i kajanje je sadržano. Ali ljubav ne samo da spaja sve te puteve, već ih ona i nadilazi. Ljubav je ona veza, koju je sam Bog postavio između sebe i duša. Ljubav je ona, radi koje je Krist s neba sišao i živio medu nama. Ljubav je Duh Sveti, koji neprestano dušu oživljuje i potiče na život dobra i ljubavi.

Put ljubavi je poziv za sve duše, ali ga sve ipak ne vide i ne pronađu. Put ljubavi je predokus raja, nebo na zemlji. Na tom se putu nužno stječe dobrota ili kako mi u običnom životu kažemo, čovjek postaje dobar. Jer za duhovni život, za izgradnju dobrote u sebi, potrebna je molitva. A ona malo znači ako nije iz ljubavi. Ona ne može biti postojana ako je ne goni ljubav. Ne može biti prodorna ako ljubav nije iza nje.

Da duša postane dobra, nužno je da je uvijek na straži. Uvijek budna prema samoj sebi i svijetu. A koliko tu treba rada na sebi! Koliko tesanja, kidanja, lomljenja, krvarenja! Koliko pažnje i dnevnog svladavanja svojih sjetila! Koliko glađenja i čupanja svoje glavne pogreške! Ne, to se ne može ako nema ljubavi. Na tom se putu ne može ustrajati bez ljubavi. Da duša postane dobra, da bude mekana i elastična kao vosak, potrebno je i odricanje. Odricanje u onome, što je dozvoljeno i što se smije uživati. Tko je prošao, odnosno tko prolazi kroz tu školu odricanja, jer čitav naš zemaljski vijek mora biti u odricanju, taj razumije i zna kako je odricanje teško. Kako i najsitnija odricanja bole i kako za njih treba mnogo energije. Bez ljubavi takva su odricanja bez smisla i ne mogu se održati. Da duša zadovolji Božjoj pravdi za svoje i tuđe grijehe, da u realiziranju dobrote u sebi predusretne svemu onome što bi je na tom putu moglo smesti, potrebna je i pokora. A ova je bez ljubavi pogotovo bez smisla i upravo glupa.

Eto, ljubav je uporište za sve. Lijek za sve. Škola za sve. Ljubav je najsigurniji put oko realiziranja dobrote u sebi. Ljubav je najsigurniji put k Bogu. “Recite, a kako se zapravo postaje dobar”, ponavljam pitanje, što sam ga čula ne baš tako davno, a onda odmah i odgovaram: “Po ljubavi na putu ljubavi, iz ljubavi.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD