MARICA STANKOVIĆ O BOGOJAVLJENJU

‘Na Bogojavljenje Sin je Božji zagrlio sve sinove i kćeri ove zemlje’

Ako je u dan stvaranja prvoga čovjeka Otac u Adamu i po njemu zagrlio sve ljude kao svoju djecu, na Bogojavljenje se, kao direktni nastavak Božićne noći, Sin Božji javio svim ljudima, pozvao k sebi sve ljude, zagrlio sve sinove i kćeri ove zemlje.

Izvor: Facebook.com

Blagdan Bogojavljenja veliki je kršćanski blagdan. On nam pred oči duše donosi sliku triju mudraca koji traže Spasitelja. Njihovu žurbu, njihov naporan put, čudnovatu zvijezdu koja ih je pratila, susret s Herodom u Jeruzalemu i konačno čast da su našli Majku i Dijete i darivali ga darovima svojih zemalja.

Sve se to niže pred našim očima i sve nam to izaziva u duši razne osjećaje. I divljenje nad njihovom spremnošću i ushit nad njihovom vjernošću, i radost jer su našli onoga za kojim su žudjeli i koga su tražili. Ali sve te slike, svi ti osjećaji ipak ne umanjuju i ne smiju umanjiti ono što je sadržano u samom nazivu današnje svetkovine – Bogojavljenje. Bog se na današnji dan javio mnogima, svima. Javljao se on u Starom zavjetu i prvim ljudima, i praocu Abrahamu i vođi Mojsiju i tolikim drugima, ali sve je to ipak bilo ograničeno na jedan narod i jednu zemlju. U Božićnoj noći javio se po pastirima ubogima i siromašnima svoga naroda i svijeta uopće, a na današnji dan javio se svima. Svim rasama, svim plemenima, svim narodima, svim dobima, svim staležima, svima onima koji su po duši slika i prilika Očeva, koji ga mogu svojim razumom makar nekako shvatiti i svojim srcem makar nesavršeno ljubiti.

Ako je u dan stvaranja prvoga čovjeka Otac u Adamu i po njemu zagrlio sve ljude kao svoju djecu, na Bogojavljenje se, kao direktni nastavak Božićne noći, Sin Božji javio svim ljudima, pozvao k sebi sve ljude, zagrlio sve sinove i kćeri ove zemlje. Sve one koji su po tijelu i duši, po krvi i naravi njegova braća i sestre, koji su njemu, Očevu Prvijencu, tako blizu da Otac ne može gledati u njega a da ne vidi i nas, i ne može ljubiti njega, a da u njemu, po njemu i radi njega ne ljubi i nas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jest, Krist Gospodin pozvao je na Bogojavljenje sve da prihvate milost i dar vjere, da prihvate milost i dar njegove blizine, svjetlo i toplinu njegove ljubavi. Otkrio se svima! Objavio se svima!

Na Bogojavljenje objavio se Bog i nama.

Svakome od nas.

Istina, nas još nije bilo, stoljeća su morala proći da mi uđemo u život, ali na Bogojavljenje zaključeno je da i mi budemo u skupu, u krugu onih kojima će se Bog objaviti, koji će primiti milost vjere i dar Božje blizine i Božje ljubavi. I sve što smo u životu u tom pravcu primili i dobili samo je bogojavljenski dar, samo je čudesni nastavak i čudesno zbivanje prvoga Bogojavljenja.

Prođimo stranice, godine, tijek svoga života. Koliko puta nam se na tim stranicama, u tim godinama i u tom većem ili manjem tijeku vremena Bog objavio.

U ljepoti prirode objavljivao nam je svoju ljepotu. Kako nam je otkrivao svoju dobrotu u dječjem oku koje nas je gledalo bezazleno i priprosto, u blagoj riječi koja je padala kao melem na naše jade, u prijateljskoj vezi, po kojoj nas je On zvao i milovao.

Kako nam se objavljivao u svim dobrima koja smo sretali na svom životnom putu: u radosti koja nas je pratila u mnogim časovima naše ovozemske putanje.

A kako nam se objavljivao u križevima, patnjama i bolovima koji su nas čistili od nas samih; u siromaštvu i neimaštini koji su nas liječili od prilijepljenosti na mnogo toga nepotrebna; u gubicima koji su nas oslobađali od privezanosti i sebičnosti.

Kako nam je govorio i kako nam se objavljuje po divnim primjerima kršćanskog života oko nas, po djevičanskim dušama, po mučeničkim i herojskim likovima. A kako nam govori i kako nam se objavljuje i po biču ovoga rata i po krvi i plamenu ovoga vremena.

Ali pustimo sad vanjske stvari i objavljivanje Božje preko njih. Mogli bismo ih nizati svatko od nas cijelu vječnost. Pogledajmo radije u dubine svoje duše, u one najintimnije i najnutarnjije stranice naše, da vidimo kako se na njima Bog objavljivao, kako je na njima svoje Lice i svoju ruku otkrivao i kakvi su ti najnutarnjiji bogojavljenski darovi. O tim stranicama bi mogao tek svatko sam govoriti. Ali sigurno je da su poneke stranice ipak iste, ili bar vrlo blizu.

Koliko nam se puta Bog u duši otkrivao i objavljivao!

I radost i bolove upotrijebio za svoju objavu. I sretne dane i dane plača i suza. I časove mira i časove uzburkanosti. I časove velikih uspona ali i časove velikih padova.

Sve situacije, sve događaje, sve vrijeme, sve okolnosti, sva unutarnja stanja duše upotrijebio je On da nam se objavi, da nam se bolje otkrije.

Objavljivao nam se u molitvi i dao nam da ga bolje upoznamo, da ga jasnije vidimo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Objavljivao nam se kad smo se služili sakramentima koje je samo On mogao izmisliti.

Objavljivao nam se u šutnji i sabranosti jer to je čas u koji On rado i mnogo govori.

Objavljivao nam se kad nam je dao svjetlo u kojemu su nam vjerske istine bile tako jasne.

I onda nam se objavljivao kad nas je upoznavao s našim slabostima, kad nam je otkrivao naše pogreške, kad nas je vukao u vlastite, ali još nepoznate bezdane naše duše.

I onda kad nam je pokazivao nastranosti našega temperamenta, krive izrasline naše naravi, naslijeđena svojstva s kojima se moramo uhvatiti u koštac.

Sve, sve je upotrijebio za naše dobro. Sve je upotrijebio da bude trajno Bogojavljenje našoj duši. Jednom je govorio tiho, jednom glasno. Jednom nam je poslao zvijezdu da rasvjetljuje put naše duše, a jednom nas je ostavio da tapkamo u mraku. Ali sve je bilo za naše dobro i sve je u mome, tvome i svačijem životu bilo veliko Bogojavljenje.

Samo ako smo ispravno gledali! I ako smo htjeli da Gospodina u njegovoj bogojavljenskoj ulozi vidimo.

Jedno moramo svakako od triju mudraca u ovaj dan naučiti. Kako oni vjerno Gospodina traže! S kojom ustrajnošću! S kojom hrabrošću! S kojom vjernošću. On ih je pozvao i oni idu naprijed. Ne plaši ih duljina puta, nepoznate zapreke, težina zime; nije ih smutilo što nitko ne zna za tajnu koja je njima povjerena; što i Herod sumnja u nju i što ih ne prima ljubezno kao svoje drugove. Ne, oni su ugledali zvijezdu, njih vodi zvijezda i oni idu. Vjerno idu! Ali im je vjernost nagrađena jer su gledali Onoga, pred čijim sjajem i veličinom sve pada u prah.

A mi? Jesmo li mi tako vjerni Božjem pozivu. Božjemu glasu koji smo toliko puta čuli? Zvijezdi koju je Bog stavio i pred naš životni put?

Samo vjernima se Bog objavljuje. Samo vjernima otkriva svoje tajne. Samo vjerni gledaju njegovo lice.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Adventska čežnja. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Objavljeno: 6. siječnja 2019.

Možda vam se svidi