Ne smijemo ne spomenuli još jednu osobinu vjernosti. Govorili smo o vjernosti prema zvanju, o vjernosti u dnevnim dužnostima i o vjernosti prema poticajima Duha Svetoga. A sada bismo još posebno istaknuli vjernost u malim stvarima, u sitnicama. Jer nama se sitnice često čine nevažne. Jer ne vidimo mnogo puta njihovu odgojnu vrijednost. Njihovo značenje u izgradnji svetosti. I zato prelazimo preko njih. A to je velika šteta po duhovni život… Često letimo za uzvišenim stvarima, a nismo se obračunali s kakvom sitnicom koja nas koči u napretku.

Mislimo, na primjer, da smo se dovinuli višega stupnja molitve, a nismo kadri svladati se ni u najmanjoj stvari. Vapimo za nekim velikim križevima i čini nam se da nam ih Bog ne šalje u onoj mjeri, kako bismo mi to mogli nositi, a stenjemo kad si ogrebemo prst ili ako doživimo kakvu malu neugodnost u poslu, ako nas netko malo izgrdi ili krivo sudi. Htjeli bismo biti u stadiju sjedinjenja s Bogom, a još nismo pročistili dušu od kojekakvog sitnog drača i kukolja koji tome sjedinjenju smeta. I mi kao da nećemo i ne želimo vidjeti taj sitni drač i kukolj, zatvaramo oči pred njim, nećemo se mnogo puta ni pozabaviti s njim. I tako smo kao djeca koja bi htjela letjeti a još pravo ni puzati ne znaju, a kamoli pravilno hodati.

Mi jesmo rođeni za veliko, za neobično veliko, ali sitnice u traganju za tim velikim nisu nevažne. Na njima to veliko najsigurnije počiva i najsigurnije se postizava. I na putu vjernog vršenja sitnih malih stvari, koje su pred nama u svakom danu, ima najmanje varki i prevara. Duhovni je život najsigurniji. Napredovanje na putu savršenstva najrealnije. Izgradnja svetosti izvan sumnje… Koliko doista ovisi o sitnicama! I što znači vjernost u sitnicama! A tako se malo mari za njih! I tako se slabo razumije da je svetost baš u točnom i predanom vršenju dnevnih sitnica, dnevnih sitnih zadataka. I da po vjernom vršenju sitnica čovjek ne postaje uzak i sitničav, već naprotiv tako širok, tako miran, potpun čovjek. Velik u svemu i slobodan prema svemu.

Kad bi se svetost sastojala samo u velikim stvarima, onda ne bi bio svet ni život Gospin, ni onaj Kristova Hranitelja, pa ni život samoga Krista Gospodina. Život koji se do tridesete godine sastojao iz samih sitnih dnevnih dužnosti. Nema učenika nad učiteljem. Pa ako hoćemo doista biti kao on, tada budimo vjerni i u sitnicama, vjerni u malim stvarima, jer je to najsigurniji put u nebo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD.