Budući da je imutak izvan duše, a strasti u duši, ako se duša njime služi dobro, onda je i on dobar, a loš ako se njime loše služi. Pitam: kada Gospodin zapovijeda da se odbaci posjedovana dobra, traži li prvenstveno da se odbace te stvari, uostalom, i kada ih se odbaci, strasti još uvijek ostaju, ili pak traži da se odbace strasti pa u tomu slučaju i imutak biva koristan? Dakle, kada netko odbaci svjetovna dobra i bez njih može i dalje biti bogat strastima: naime, njegova hlepnja mu guši i pritišće um i raspaljuje želje pa ništa ne koristi što se lišio imutka kada je ostao bogat porocima i strastima. Zapravo, nije odbacio ono što je trebao, nego ono što je po sebi bilo indiferentno odbaciti; lišio se onoga što mu je moglo koristiti, a raspalio urođenu hlepnju koja prati nedostatak izvanjskih dobara.

Treba odbaciti štetna dobra, a ne ona koja ispravnom upotrebom mogu biti korisna. A korisna su kada se njima služi razborito, umjereno i pobožno. Odbaciti pak treba ona štetna, a izvanjska dobra nisu po sebi štetna. Prema tome, Gospodin dopušta upotrebu izvanjskih dobara nalažući da se odbace ne dobra potrebna za uzdržavanje, nego ono što navodi da ih se loše upotrebljava, tj. bolest duše i strasti.

Obilovanje strastima svima je smrtonosno, a njihov gubitak donosi spasenje. Od toga se obilja treba očistiti, tj. osiromašiti i ogoliti dušu pripravljajući je tako da sluša Spasitelja koji kaže: Dođi i slijedi me. Sam on tada postaje put onima čista srca dok od onih koji su nečiste duše Božja milost bježi. A nečista je duša puna hlepnje, muče je mnoge ljubavi zemaljske. Naime, netko imutkom bogat, zlato, srebro i kuće drži kao Božji dar, njime proslavlja Boga koji mu ga je dao za spasenje ljudi i zna da te stvari posjeduje više radi braće nego za svoje dobro. On je iznad posjedovanja tih dobara jer nije im rob; ne nosi ih u svojoj duši niti svoj život njima ograničava i određuje. Naprotiv, uvijek nastoji postupati čestito i činiti božanska djela pa ako jednoga dana ostane bez njih, taj gubitak može podnijeti jednako mirna i vedra duha kakvim je nekoć prihvatio obilje. Takva Gospodin proglašava blaženim i naziva siromašnim duhom; taj je pripravan u baštinu primiti kraljevstvo nebesko, a ne bogataš kojemu je život uskraćen.

No kome je u duši imutak, umjesto Božjega Duha u srcu ima zlato i polja, uvijek i bez mjere povećava posjede pa svakoga dana snuje kako što više namaknuti, okreće pogled prema dolje i zapleten u zemaljsko, jer je zemlja i u zemlju će se vratiti, kako se u takvome može raspaliti želja za nebeskim kraljevstvom i kako bi takav mogao misliti na njega? Čovjek koji u grudima nosi ne srce nego polja i metale, nužno je da se poistovjeti s tim stvarima koje je izabrao. Doista, gdje je čovjeku duh, ondje će mu biti i blago.

Gospodin zna za dvije vrste blaga; ono dobro – jer doista, dobar čovjek riznice srca vadi dobro; i ono zlo – doista, zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. Ta iz obilja srca usta govore (Mt 12, 34-35).

Kako, dakle, za Gospodina, tako ni za nas nije samo jedno blago, tj. ono jedno koje kada ga se nenadano nađe daje velik dobitak, nego ima i drugo, ono koje ne nosi dobiti, te nije ni poželjno ni korisno već štetno. Tako postoje i dvije vrste obilja: jedno dobrih, a drugo loših stvari (znamo da se obilje i blago po naravi ne razlikuju). Jedno se obilje s pravom stječe i posjeduje, a drugo izbjegava i odbacuje. Jednako tako smatraj da je siromaštvo blaženo ako je duhovno. Zato Matej dodaje: Blago siromasima. Kako? Jamačno siromasima duhom. I još: Blago gladnima i žednima pravednosti Božje. Dakle, jadni su siromašni u drugomu smislu, oni koji su bez Boga, a onda još i bez ljudskoga blaga. Nisu okusili Božje pravednosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Klementa Aleksandrijskog “Koji se bogataš spašava”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.