Na pročeljima sudnica u gotovo svakoj zemlji, veličanstveno se uzdiže rimska božica Justitia, naoružana mačem u jednoj ruci i vagom u drugoj, primjenjujući svoju finu umjetnost davanja svima i svakome točno ono što zaslužuju. Često prikazana s povezom preko očiju kako bi naglasila čistoću nepristranosti svojih presuda, čovjek ne može a da se ne divi nepokolebljivoj objektivnosti kojom provodi pravdu. Kakvo li zadovoljstvo mora pružati kažnjavanje zlih i oslobađanje nedužnih.

A nismo li svi mi čeznuli za time da izravnamo račune u skladu s nekom idealnom paradigmom pravde? Doista, suditi o sudbini onih koje potajno čeznemo kazniti? Kada su dr. Johnsona jednom pitali da odmjeri usporedna zla Rousseaua i Voltairea, on je upitao: “Kako odrediti omjere opačine između buhe i uši?” Kako bismo svi uživali u obavljanju takvog posla!

No zaboravimo na trenutak ljudsku pravdu. Što je s primjenom pravde na, primjerice, božanskoj razini? Zar to ne bi bila sjajna zabava? Pretpostavimo, na primjer, da vas zamole da zabijete kolac ravno kroz srce kršćanstva. Samo naprijed! Učinite to! Ne bi li taj rez osigurao savršeno odvajanje ovaca i jaraca? Ne bi li čist kirurški rez, ravno po sredini, tjerajući sve na rub, poprilično uredno gurnuo zle i svjetovne na jednu stranu, a dobre i bogobojazne na drugu? Je li to ta pretpostavljena linija podjele propisana vjerom?

Jer iz određenog kuta takvo rješenje problema dobra i zla izgleda divno i zavodljivo. Precizno kao pribadača. Jednostavno kao juha. Barem tako izgleda na papiru, gdje se sva složenost može jednostavno poravnati poput karte. U stvarnom svijetu, naravno, nitko od nas ne bi preživio škare za obrezivanje. Ako insistirate na standardu članstva u Kristovu Tijelu koje bi bilo tako čisto da bi se za njega samo sveci mogli kvalificirati, smatrajući da su nečiste mase preduboko potonule u glib grijeha da bi ih Bog mogao spasiti, onda biste mogli otpisati cijeli ljudski rod kao beznadno pokvaren. Gdje biste onda pronašli ljubav i milosrđe Svemogućega Boga? On ne bi imao na čemu raditi.

“Nije važno koju razinu savršenstva postignete”, piše Luigi Giussani u svojoj knjizi Psalmi. Niti je važno, dodaje on, “što drugi misle ili ne misle o tome koliko radite”. Zapravo, jedva da je važno što vi mislite. “Sve što je važno jest da vas je milosrđe zauvijek preuzelo, od samog izvora vašeg postojanja. Milosrđe vas je pozvalo da ljubite, jer vas je milosrđe ljubilo.”

Ne izgleda li svetost života, pita on, upravo tako? “Svetost znači uvijek potvrđivati – prije svega ostaloga i u svemu ostalome – Očev zagrljaj, milosrdni, samilosni Kristov stav…” Njega na djelovanje ne potiče sjaj našega ponašanja… Zapravo, naš neuspjeh da ispunimo ono na što smo pozvani potiče ga da se smiluje našoj ništavnosti, da nas ispuni opraštajućom milošću.

Neizmjerno je tužno što su mnogi koji pripadaju Crkvi, koja ih je odavno krstila u otajstva svoga života, izjavili da su smrtno bolesni od nje. Ona koja je Mater et Magistra (Majka i Učiteljica) i čija je jedina zadaća dijeliti upravo lijek o kojem ovise njihovi životi. Pa što ih sprječava da jednostavno izađu i osnuju bolju i savršeniju Crkvu? Tako savršenu, zapravo, da se samo kreposni trebaju prijaviti? Bi li ih to zadovoljilo? Naravno, korisno je zapamtiti da bi od prvog trenutka u kojemu bi pronašli takvu Crkvu, sva njena hvaljena savršenost odmah bila umanjena njihovim članstvom u njoj. Kamo god išao, kako kažu, ondje si i ti.

“Mrzio bih biti član kluba čiji bih ja bio član”, slavna je dosjetka Groucha Marxa. Hvala Bogu da su zahtjevi njegova Sina daleko manji. Doista, kriteriji za primanje u Kristovu Crkvu toliko su labavi da se čine pozitivno promiskuitetnima. Što znači, svatko se može pridružiti.

A što je lakmusov test? Pa, imate li srce? Kuca li ono s potrebom i željom da budete sretni? Što je s ljepotom, ili mirom, ili radošću, ili ljubavlju – određuju li te besmrtne čežnje vaš život? Pluta li njima vaš brod? Rađa li nada vašega srca vječnošću? Zašto onda još uvijek niste na brodu? Je li to zato što aranžmani za sjedenje nisu u redu? Ili doista ne želite postati Novo Stvorenje? Papa Benedikt XVI. obred krštenja je nazvao “konačnom mutacijom u evoluciji ljudske vrste”. Tko to ne bi želio?

Kako je oslobađajuć uvid onog neusporedivog kršćanina, Charlesa Peguyja, koji je često primjećivao da se u srcu Katoličke Stvari, koja je više od tisućljeća oblikovala kulturu kršćanskoga svijeta, uvijek treba pobrinuti i za sveca i za grešnika. Drugim riječima, kada dođete do prave linije razgraničenja između Crkve i svijeta, rasjed se ne proteže između pravednih i zlih, kao da oni naoružani vrlinom stoje nasuprot onima koji su ogrezli u porocima. Ne, linija razdvajanja je uvijek Krist, čija je jedina sveprožimajuća strast biti s grešnicima (mogli bismo reći: lomiti kruh s lošima), kako bi ih preobrazio u svece.

“Kada Bog pogleda grešnika”, govorio je otac Vincent McNabb, “on više nije grešnik; on je bio grešnik.” Neprestano se trebamo podsjećati na tu činjenicu, osobito usred vlastitih ponavljajućih životnih neuspjeha. Jer unatoč svoj prividnoj udaljenosti koja nas dijeli od onih bogobojaznih uzora koje se čini da tako nesretno pokušavamo oponašati, mi smo uistinu stvorenja istoga Boga, i stoga pripojeni istom Kristu na temelju istog krštenja koje smo svi primili. Stoga nam je jednako potreban lijek milosrđa. Svaki sat svakoga dana. Ne postoji trenutak u kojemu u našoj ništavnosti više nećemo trebati posegnuti za Svemogućom Ljubavlju, kako bismo se gostili Bogom, i tako odvažno nastavili u smjeru u kojem najviše želimo ići. A možda je ono što nas uistinu razlikuje od svetaca to što nam, za razliku od tih velikih atleta duhovnog života, jednostavno nedostaje žarka želja za svetošću?

U pismu ženi koja je, unatoč tome što je tek postala katolkinjom, već bila sklona postati bivšom katolkinjom (zacijelo je bila katolkinjom dovoljno dugo da, možda i na parkiralištu, upozna nekoliko katolika), Flannery O’Connor, čije su je priče privukle Crkvi, napisala je sljedeće:

Mislim da jedino Crkva može učiniti podnošljivim ovaj nepodnošljivi svijet koji dolazi. Smatram da Crkvu čini podnošljivom jedino to što je ona na neki način Kristovo Tijelo i da je ono naša hrana.

Kakve proročke riječi! One izrazito duhovito i precizno izražavaju stav koji trebamo imati ako ponuda spasenja – koju je prvo pružio Krist, a zatim potvrdila i prenijela njegova Crkva – imalo utječe na naš život. Zbog te otajstvene povezanosti s čitavim Kristovim Tijelom, svetim i grešnim, možemo biti sigurni da će Krist zacijelo biti ondje gdje god se Narod Božji okupi kako bi proslavio Otajstvo. Kakve li radosti kada se, ušavši u bilo koju katoličku crkvu bilo gdje na svijetu, čovjek odmah osjeća kao kod kuće, sa svim ostalim grešnicima koji su u nju došli iz istog razloga, gladni iste hrane.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Miodrag Vojvodić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.