Prvi monasi su na poseban način cijenili čistoću tijela. Na temelju mnogih novozavjetnih spisa i na temelju primjera samoga Gospodina mnogi su crkveni oci i pisci produbljivali značenje i smisao djevičanskoga života. Na tome su tragu živjeli i monasi, nasljedujući djevičanskoga Gospodina i budno očekujući dolazak kraljevstva nebeskoga kada se ljudi više ne će ženiti ni udavati, već će biti slični anđelima. Sv. Pahomije je poticao svoje monahe da po uzdržljivosti dospiju do anđeoske čistoće. Otac Keremon je razlikovao šest stupnjeva koji vode do savršene čistoće. Prvi je stupanj kada monah ne popušta činima pred napastima nečistoće. Drugi je stupanj kada ne popušta ni u mislima. Do trećega dospije kada uspije obuzdati i pročistiti svoj pogled. Četvrti stupanj isključuje svaku potajnu grešnu misao, peti stupanj dosižu oni koji odbijaju svaku ugodu u životu, a na šestome stupnju monah uspijeva pročistiti svoje bludne snove i maštu. Pustinjski su oci bili svjesni, poznavajući sebe i braću, da su i monasi slabi ljudi, ranjeni svojim slabostima i grijesima. Monaška mudrost se sastojala u postizavanju duhovnoga napretka koji ne dolazi odjednom. Pustinja je bila mjesto gdje su se herojskom strpljivošću izgrađivale krjeposti.

Zadivljuju nas primjeri pobjeđivanja sebe i istančana duhovnoga smisla za čistoću i djevičanstvo. Neki je monah Sisinije živio samotnički na obali Jordana. Dok je pobožno molio treći čas, jedna Arapkinja uđe u njegovu ćeliju te se bez imalo skanivanja prostre pred njim posve gola čekajući njegovu reakciju. Ali on je mirno nastavio svoju molitvu. Kada je završio moliti, svrne svoj pogled na ženu i posve mirno joj reče: “Molim te, sjedni da razmislim što sada moramo učiniti?” Žena osta začuđena i posluša ga. On je zapita: “Reci mi jesi li poganka ili kršćanka?” Ona odgovori: “Kršćanka sam.” “Zar ne znaš onda kako su osuđeni razvratnici?” zapita je on. “Znam”, reče mu žena. “Zašto onda činiš zlo?” “Zato što sam gladna.” “To si mi mogla odmah reći. Obuci se sada i dat ću ti jesti.”

Kada je žena pojela obrok, postiđeno je zahvalila i otišla. Dobri pustinjak je na tren zaustavi i reče joj: “Svaki put kada si gladna, dođi k meni.” Znao je da bi se inače do sutra ponudila nekome drugom.

Žena je svakoga dana dolazila k njemu, a on ju je godinama hranio.

Tako je vršio dva dobra djela: hranio je gladna i spriječio je da ne učini mnoga druga zla.

Sveti Bazilije povezuje čistoću s izgradnjom ostalih kreposti. “Čovjek koji je strogo uzdržljiv neće biti samo gospodar želudca, nego će ujedno svladavati težnju za ljudskom slavom. Neće zagospodariti sramotnom požudom, a da ne bi pobijedio i bogatstvo ili kakvu drugu neplemenitu sklonost, kao, primjerice srditost ili žalost, te sve drugo što obično zarobljuje neodgojenu dušu.” U 33. pitanju istoga djela on vrlo konkretno poučava: “Čovjek koji se jednom odrekao ženidbe, odreći će se – očito još mnogo radije – briga za koje Apostol veli da muče oženjena, kako da se svidi svojoj ženi (usp. 1 Kor 7,33). Na svaki način on će sebe čistiti od svake brige što proizlazi od težnje da se svidi ženi… Stoga se neće usuditi ni da dođe u vezu s kojim muškarcem kako bi mu se svidio!”

Za Ivana Kasijana tema čistoće i djevičanstva jedna je od temeljnih o kojima on piše u svojim djelima. U nizu glavnih grijeha on bludnost stavlja na drugo mjesto, nakon proždrljivosti. Da bi monah pobijedio duh bludnosti, po savjetu otaca mora ozbiljno postiti i zauzeto obavljati svoj posao. Nadalje, mora usvojiti neprestanu molitvu, skrušenost srca i poniznost. Protiv duha bludnosti istodobno treba voditi bitku na području intelekta, psihe, duha i moralnoga vladanja dok monah ne dospije do čistoće srca.

Poslušnost, siromaštvo, skrovitost – samo su neke od kreposti koje su monasi nastojali što bolje izgraditi u svome životu i njima urešeni pripraviti se na susret s Gospodinom. Želja za nebom i eshatološka težnja za postizanjem vječnosti još je jedna u nizu tema vrlo draga ranome monaštvu. Prepričavalo se kako je lice oca Sisoesa na samrti sjalo poput sunca. Ležeći na postelji povremeno bi rekao tek koju riječ: “Evo, dolazi otac Antun… evo, dolazi kor proroka… evo i kor apostola.” Napokon je njegovo lice zasjalo u punu sjaju. Braća, okupljena oko njega, upitaju ga: “S kim razgovaraš, oče?” “S anđelima…” Na koncu im reče: “Vidite, Gospodin je došao i govori da mu donesu izabranu pustinjsku posudu.” U taj čas otac izdahnu, a lice mu je zablistalo u punu sjaju i ćelija se napunila miomirisom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.