Netko reče da je skrupuloznost “katolička bolest”. Danas to ona valjda više nije no nekima sigurno izjeda životne energije. Antonin Eymieu vidi (“katoličku”) skrupuloznost u pogrešnom razmišljanju, konkretno u pogrešnom silogizmu. Na primjer, gornja premisa: “Treba ispovijedati sve teške grijehe.” Njoj skrupulozan čovjek dodaje donju premisu: “Možda nisam ispovjedio sve teške grijehe.” Taj možda neutemeljen je. Skrupulozan je čovjek brižno pretresao svoju savjest je li ispovjedio sve teške grijehe i nije mogao sa sigurnošću utvrditi: “Nisam ih ispovjedio sve”, ali nije mogao sa sigurnošću utvrditi ni protivno: “Sve sam teške grijehe ispovjedio.” Zato je ostao vezan za to možda. A upravo u tome možda, u donjoj premisi, jest fatalna pogreška i srž skrupula. To može ići do apsurda: Dva đaka vraćaju se iz papirnice. Jedan je od njih kupio nekoliko čavlića za pričvršćivanje papira. Došavši kući utvrdio je da jedan čavlić nedostaje. Počeo je umovati: “Možda sam ga putem izgubio; možda je pao tako da je oštrica ostala okrenuta prema gore; možda je naišao netko bos i nabo se; možda je čavlić bio rđav pa je taj čovjek zadobio otrovanje; možda je već i umro!” Na sreću, njegov kolega nije skrupulozan: “Ja sam ti uzeo čavlić” – veli – i “spašava” prijatelja.

Sve je dakle sadržano u tom upornom i tjeskobnom možda. Donja premisa izražavala bi činjenicu kad taj možda ne bi bio apsurdan. Da je taj možda utemeljen, donja bi premisa izražavala nježnost srca i savjesti. No taj možda nije utemeljen, nego apsurdno uporan, i ne da se razbiti umovanjem i dokazivanjem. Kod opsesivnih odnosno skrupuloznih osoba gornja je dakle premisa ispravna, ona je načelne prirode; donja pak premisa neispravna je i predstavlja krivu primjenu gornjom premisom izraženog načela na neku konkretnu pojedinost.

Naočale za skrupulozne

Skrupulozan čovjek ne može sam sebe izbaviti iz svog stanja. On redovito svoje stanje uviđa, on ga se stidi, prikriva ga, ali ne uspijeva ga se osloboditi. Zato mu je potrebna pomoć drugoga. No taj drugi mora znati kako da mu pomogne. On mora najprije zadobiti povjerenje skrupulozne osobe i imati na početku s njome krajnje strpljenje, a onda mora od takve osobe zatražiti da slijedi što joj kaže. Ispovjednik – riječ je naime o ispovjednikovu odnošenju prema skrupuloznom penitentu – treba pomoći skrupuloznoj osobi, no ne treba, naravno, uopće trošiti vrijeme na raspravljanje o gornjoj premisi, koja je zacijelo ispravna, već treba svu pozornost usredotočiti na donju premisu, koja je netočna, konkretno na onaj fatalni možda. On mora skrupuloznome dati ključ da iznutra otvori sebi vrata kroz koja će izići iz svoje apsurdne situacije. Taj ključ po Eymieuu jest ovaj: obvezati skrupuloznu osobu na načelo: “Za mene pod obvezom savjesti ulaze u obzir samo evidentnosti.” To načelo isključuje sumnje eventualnosti, onaj kobni možda. Kad skrupulozna osoba nema evidentnosti da je neki njezin čin teški grijeh, i to evidentnosti da bi se mogla zakleti da je treba se ni časa zaustavljati na razmišljanju je li sagriješila. Samo ako postoji evidentnost da je čin teški grijeh, treba uzeti to u obzir. Eymieu savjetuje religioznim osobama koje pate od skrupuloznosti da sve gledaju kroz ova dva praktična načela:

Prvo načelo: “Idite naprijed, osim u slučaju evidentnosti. Radite, živite, mislite, osjećajte kako život već teče, ne zaustavljajući se i ne razmišljajući niste li možda sagriješili. Jedino kad vam se javi čvrsta sigurnost da ste sagriješili, a ne neka sumnja, neki možda, tek onda trebate to uzeti u obzir kao grijeh. Tog se načela držite kod svakog čina, bez izuzetka.”

Drugo načelo. Ovo se načelo ne odnosi na prošlost i prošle čine. Ne može se naime reći: “Činom što ste ga učinili jučer, prekjučer, prije dvadeset godina, niste sagriješili ako nemate sada evidentnosti o tome da je to bio teški grijeh.” Onaj tko pomaže skrupulozne osobe posiže tu za jednim drugim ključem, koji se odnosi na prošle čine. Taj ključ po prilici glasi ovako: “Da li je ovaj vaš čin u prošlosti, o kojemu sumnjate je li bio teški grijeh ili nije, doista bio teški grijeh, to znade Bog. Ako je vaš čin bio grijeh, onda ste tada doista sagriješili, ali vi sada ne znate da li je to bio ili nije bio grijeh, i baš zato što ne znate, povjerite to Bogu koji zna i koji je dobar, i koga zovemo Ocem. A što se tiče straha da možda niste u milosti, ljubite Boga sada, i milost neće izostati, jer veli Isus: ’Tko ljubi mene ljubit će ga moj Otac, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’” (str. 218—222).

Eymieu ta dva načela uspoređuje s naočalama. Što zdrav čovjek vidi samim okom, to isto onaj s oslabljenim vidom vidi pomoću naočala. Drugim riječima, život skrupuloznoga čovjeka koji se služi spomenutim načelima ne razlikuje se od života normalnog čovjeka, kao što se gledanje čovjeka s dobrim naočalama ne razlikuje od gledanja čovjeka sa zdravim očima (str. 226).

Rastanak sa skrupuloznošću

Rastanak sa skrupuloznošću mučan je. Čovjek kao da ne može bez skrupula. Samo primjenjivanje spomenutih načela u početku nije nimalo ugodno; naprotiv, uzrokuje nemir i smućenost. Eymieu bodri: “Samo naprijed. Odlučan je čas. Koračajte naprijed! Ono što u vama viče nije savjest, nego skrupula na izdisaju. Ako joj se smilujete, ako tražite svjetla, ako želite osjetiti mir, propali ste. Samo naprijed! U tunelu ste, svjetlo je na kraju. U borbi ste, mir će doći s pobjedom. A kad pobjeda dođe, nemojte se prerano u nju pouzdati: osigurajte je vjernošću istim sredstvima. Nemojte dražiti ose da biste utvrdili da li još ubadaju; one ubadaju uvijek kad ih netko draži, sve dok ne budu mrtve. A vi ćete utvrditi da su mrtve – kad ih zaboravite” (str. 232).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ivana Goluba “Najprije čovjek”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.