Bog nam govori izvana i iznutra. Izvana preko Biblije, koja sadrži njegovu riječ, i preko Crkve, koja iščitava (prepoznaje) i naviješta njegovu riječ. Crkva je nastavak utjelovljenja i od samog Isusa dobila je potvrdu da on stoji iza svega što ona naviješta. “Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.” (Lk 10,16)

Ova Božja volja, koja nam dolazi izvana, mora u pravilu imati prednost. Istina, svaki čovjek mora slijediti svoju savjest, ali na kršćansku savjest spada i to da se dade formirati i poučavati od Biblije i od Crkve. Za kršćanina Crkva je “mater et magistra” (majka i učiteljica): on dozvoljava da ga ona odgaja i formira. Bog izvana govori i preko okolnosti te preko naših svakidašnjih i bjelodanih dužnosti.

Za razliku od tih jasno omeđenih putova postoji i područje gdje staze i puteljci nisu tako jasno označeni. Hoćeš li kupiti televizor ili ne, ili, ako imaš televizor, hoćeš li gledati današnji program ili ne? Ni Biblija ni Crkva ne kaže ništa o tome. Ponekad nas okolnosti usmjeruju u određenom pravcu, ponekad to ne čine. Tu valja slušati Božji glas koji nam dolazi iznutra. Vjerujemo da imamo u sebi Duha koji nas želi voditi, Duha kojemu nije svejedno što činimo. Kad ga molimo za svjetlo i vodstvo u nečemu, ne odgovara nam: “Nije to važno, radi što znaš.” On djeluje u određenom pravcu, ne samo općenito i apstraktno – tako što nas upućuje na zapovijed ljubavi, nego i konkretno. On želi da naše djelovanje donosi plod, da se svjetiljka stavi na svijećnjak kako bi svijetlila svima u kući. (Mt 5,15)

Kako znamo što Bog želi? Trebali bismo “istražiti što srce kaže, njega slušati”, piše de Caussade. “Srce je tumač Božje volje u svim životnim situacijama. Božje skriveno djelovanje otkriva srcu svoje planove, ne na putu misli nego na putu osjećaja (par instincts).” Skolastička teologija govori o “potentia oboedientialis”, duševnoj moći koja nas osposobljuje za posluh. Ta moć duše dublje je u nama negoli sve druge moći i po njoj smo otvoreni Bogu i izravnoj komunikaciji s njim. Ona je čovjeku prirođena. Budući da se želi objaviti svima, Bog stvara čovjeka tako da on bude u stanju primiti njegovu objavu. Sve od rođenja postoje u čovjeku vrata koja su otvorena nebu. Nažalost, često nam se nameće zaključak da je smisao našeg odgoja zatvoriti ta vrata.

Kako djeluje taj osjećaj za poslušnost? Tako što na Božju volju reagiramo nutarnjom sklonošću ili privlačnošću, instinktom, intuicijom. De Caussade rado govori o “attraits non suspects”, nutarnjoj sklonost ili privlačnosti u kojoj ne postoji razlog za sumnju. Ne traži se previše samosvijesti kako bismo shvatili da svaka nutarnja sklonost ili privlačnost ne dolazi od Boga. Što čovjek bolje poznaje sebe, a pogotovu Boga, to lakše razlikuje plodove svojega egoizma od onoga što dolazi iz dubljeg područja, gdje prebiva Bog. Budući da je Bog “Bog mira” (1 Kor 14,33), njegova nas volja u pravilu vodi u dublji mir. Naša sebičnost, naprotiv, vodi nas u razočaranje i prazninu. Tu imamo kriterij koji nam može pomoći da prepoznamo Boga. Ako osjećamo dublji mir nakon što smo prihvatili nutarnju sklonost ili privlačnost smijemo vjerovati da smo Bogu rekli da. Često unaprijed znamo hoće li nam neko naše djelovanje dati mir ili nemir. U nama raste prosudbena sposobnost koja nam omogućuje da lakše prepoznamo Boga.

Tipičan primjer nutarnje sklonosti ili privlačnosti koja dolazi od Boga jest redovničko ili svećeničko zvanje. Kako ću znati jesam li pozvan – pitamo se često. Najčešće se to ne događa tako da čujemo glas s neba koji nam govori što trebamo činiti, nego tako što nutarnja sigurnost o božanskom pozivu neprestano raste. Ta se sigurnost nadalje potvrđuje onim nutarnjim mirom koji iskusimo kad, često nakon snažne nutarnje pobune i duge otvorene borbe, koja pokazuje da smo zvanje shvatili ozbiljno, napokon popustimo pred Bogom.

Osluškivati Duha koji govori iznutra nešto je sasvim drugo nego obdržavati neka pravila ili vršiti svoju dužnost. Razliku najbolje razumijemo kad pomislimo na Isusa. Njegovo djelovanje nije izvršavanje plana koji bi imao “u džepu”, ostvarivanje plana do u tančine. Njegova ljubav prema Ocu tako je velika da on ni trenutka ne okreće svoj pogled od njega. On neprestano promatra svog Oca kako bi znao što mu je činiti. Sve je tu u znaku ljubavi. Odvija se neprestani dijalog s Ocem. “Hoćeš li?” pita Otac. “Da, Oče”, odgovara Sin. Daleko smo od Kantova kategoričkog imperativa, ili od otrcanog i osrednjeg morala, na koji se kršćanstvo često svodi.

Mnogi se okrenu Bogu tek kad se nadu pred važnim, presudnim izborom. Oni upotrebljavaju Boga kao računalo koje mora dati odgovor na neka pitanja. “Čovjek ne može predati svoj život u Božje ruke”, piše Martin Lonnebo, “s molbom da se Božja volja ostvari upravo i samo u jednom izboru. To je pogreška. Često ne dobivamo jasan odgovor kad u molitvi postavljamo pitanja Bogu. Možemo ostati jednako neodlučni i nesigurni nakon molitve kao i prije nje. Tajna evanđeoske neosjetljivosti na probleme nije u tome da ponekad predamo svoj život Bogu. Tajna je zapravo u ovome: Boga ne ostavljaj nikada! Neka nam cijeli život počiva u njegovoj snažnoj, ali nježnoj ruci.”

“Ima li koga da se boji Jahve? On će ga poučiti kojim će putem krenuti.” (Ps 25,12) Ako se naš osjećaj za poslušnost nije izoštrio neprestanim prihvaćanjem jasne i sigurne Božje volje, ne možemo računati s tim da ćemo ju zamijetiti kad se nađemo pred teškim i nejasnim izborom.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Moj život u tvojim rukama” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.