U molitvi srednjega časa psalmi su malo kraći, ali u tome dijelu dana rastresenost traje malo dulje (barem je tako kod mene). Prije nekoliko dana treći psalam u srednjem času bio je psalam 14, koji poučava o ludosti grešnika, što znači – ludosti sviju nas. 

Osobno sam u ovome trenutku nezadovoljna sama sobom iz mnogo razloga – mislim da je većina njih prilično opravdana, i iako sam taj psalam pročitala mnogo puta – upravo taj psalam, upravo toga dana – on me se dojmio, i još mi je u mislima. Svaki me se redak dojmio, i činilo mi se da je svaki od njih upućen meni.

Možda bih trebala spomenuti da u posljednje vrijeme kada čitam psalme iz Liturgije časova (Božanskoga časoslova) koristim rub jedne male svete sličice kako bih čitala jedan po jedan redak. To činim kako bih stvarno eliminirala rastresenost i kako bih pozorno čitala riječi, koristeći se rubom sličice kako bih se usredotočila na značenje i smisao molitve. To možda ima veze s time koliko su me se te riječi dojmile.

Ili je možda posrijedi to da bih o tim riječima morala promišljati i usvojiti ih – za sebe i za svijet.

Za mnoge od nas Uskrs donosi osjećaj toga kako Kristovo milosrđe obuhvaća sve i svakoga, da nas Krist sve skuplja u sebe. Psalam 14 podsjetnik je da mi svakoga dana nastavljamo uskraćivati sebe – čak i ako mislimo da mi to ne želimo, ili da aktivno pokušavamo biti otvorenijima Kristu, drugima, svijetu. Uskraćujemo sebe zbog svoje krhke, narušene ljudske naravi, zbog svojega ega, svoje slomljenosti, svojega prevrtljivoga srca, svojega straha od toga da se uistinu i stvarno pouzdamo, naročito u onome što je nedokučivo, ili što od nas zahtijeva da damo i ponovimo predanje u Getsemanskome vrtu. 

Nije čudno što svakoga dana moramo početi iznova. Nije čudno što svakoga dana imamo novi susret s molitvama Liturgije časova; što svakoga dana možemo otići na svetu misu; što svakoga dana imamo novu priliku za svetu pričest. To nam je potrebno.

To mi je potrebno.

Pokušajte i sami čitati taj psalam redak po redak, i vidite kako vama odgovara.

„Bezumnik reče u srcu:
 ‘Nema Boga.’ Pokvareni rade gadosti;
 nitko da čini dobro.

 Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske
 da vidi ima li tko razuman Boga da traži.
 No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše:
 nitko da čini dobro – nikoga nema.

 Neće li se urazumiti svi što bezakonje čine,
 koji proždiru narod moj kao da jedu kruha?
 Ne zazivlju ime Jahvino:
 jednom će drhtati od straha,
 jer je Bog s rodom pravednim.
 Želite razbiti nakane ubogog:
 Jahve je utočište njegovo.

 O neka dođe sa Siona spas Izraelu!
 Kad Jahve promijeni udes naroda svoga,
 klicat će Jakov, radovat’ se Izrael.”

„Proždiru narod moj kao da jedu kruha… ” Kako strašno mi koristimo i iskorištavamo jedni druge, svakoga dana, tako bezobzirno, htjeli mi to ili ne.

Kako često griješimo tako što tek tako grubo gazimo po čovještvu nepoznate osobe ili osobe koju volimo jer smo toliko željni nečega što nam je trenutno na pameti.

Mi proždiremo jedni druge kao da jedemo kruh onda kada bez ikakve pažnje proždrljivo konzumiramo na društvenim medijima, namjerno zaboravljajući da su s druge strane platforme ljudska bića, kojima možda treba prava riječ u pravi trenutak, a ne dosjetljivi odgovor.

Mi odbacujemo jedni druge, i to ne samo na velike načine – pobačajem, eutanazijom, ili zatvaranjem bolesnih ili „nezgodnih” osoba na određena mjesta – nego i na male načine. Ignoriramo jedni druge. Odgurujemo u stranu. Upućujemo udarce. Izvršavamo pritisak. Grdimo. Druge ljude smatramo stvarima, ili sredstvima ostvarenja nekoga cilja. Jedni druge činimo beznačajnima, činimo jedni druge duhovima i sjenama, i činimo to po cijele dane.

Ja to činim. Ako ne cijeloga dana, onda barem svakoga dana.

Molim Liturgiju časova (za što je zapravo – kod svakoga časa – potrebno petnaest do dvadeset minuta) oko dva desetljeća, i mogu vam reći da me je to promijenilo. Psalmi, molitve i himni polagano djeluju na meni, poput kapljica vode što padaju na moje srce od kamena, i s vremenom su došli do moje srži, gdje mi pradavne riječi i mudrost pomažu – natjeraju me – preispitati sebe, svoje motive, svoje stare povrede, i svoje rane kojih se još držim. Suočavanje s jezikom Vječnosti čovjeka nekako čini poniznim. Znam da je moje vlastito „burovito” srce s vremenom postalo blažim, čak i onda kada ne molim časove onako redovito kako bih htjela, čak i onda kada tijekom obvezama naročito pretrpanoga tjedna mogu uhvatiti vremena za njih tek koji put. Časovi posvećuju vrijeme, i privlače vaš um i duh natrag onome što je sveto, a to je uvijek dobra stvar, i pomaže.

Kako ja o tome razmišljam, i prema mojemu iskustvu – što više ljudi bude molilo časoslov – čak i samo jedan dio, pa i samo koji dan u tjednu, kako im vrijeme bude dopuštalo – svijet će  biti bolji, jer će nam kapanje vode, što će kap po kap kapati po našemu kamenome srcu, uistinu pomoći da postanemo onom promjenom – upravo onim duhom – kojega želimo vidjeti u svojemu društvu i u svijetu.

Uistinu je dobra stvar da što više nas počne moliti molitve namijenjene za određeno doba dana, i da zajedno, s kršćanima po cijelome svijetu, izgovara riječi: „Bože, u pomoć mi priteci. Gospodine, pohiti da mi pomogneš”, a zatim dadne slavu Trojedinome Bogu, počinjući moliti upravo one molitve koje je sâm Krist započinjao moliti sa svojim učenicima. 

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.