Veliki je gušt uloviti veliku ribu! Sv. Ivan Arški je posebno uživao u takvom ulovu. Đavao ga je prije toga ganjao na milijun načina. Dok je to ganjanje trajalo Sv. Župnik je razmišljao o skorom ulovu velike ribe. I to mu je davalo lakoću, pa čak i slatkoću, u duševnim patnjama. Velika riba je duša koja puno teži. Teško je odrediti težinu duše jer, kažu filozofi, da sve duše mogu stati na vrh igle, ali ipak ima neko znanje koje daje Duh Sveti i koje ne vara.

Nemam aj ni S od Sv. Ivana, a ni s Duhom Svetim, nažalost, nisam vele blizak, ali sam isto osjetio da sam danas imao dobar ulov. Nije bilo mnogo duša, a to znači da sam se mogao više posvetiti onima koje je Bog odabrao. Zalutao sam u jednu bolesničku sobu. U njoj leži samo jedan pacijent. Okrenut je prema prozoru i pokriven dekom po glavi. Viri mu tek čuperak kose po kojem razaznajem da je muškarac i to poprilično krupan. Ima ga i po cijelom krevetu. Malo je brdo. Misleći da spava htio sam se vratiti i ostaviti čovjeka na miru. Tko zna, možda niti ne želi vidjeti svećenika?

Jučer me je jedna sestra ozbiljno upozorila da ne strašim ljude. Moje je mišljenje, rekao sam joj otvoreno, da ljude treba strašiti. Zamisli, dođe svećenik i čovjeku otkaže srce, ili dobije moždani udar ili mu se odsjeku noge za trajno. I dijagnostičar, ala dr. House, ocijeni da je to zbog susreta sa svećenikom. Ajme bi bilo meni. Na sreću, to je nemoguće. Takva dijagnoza ne postoji. Kad ljudi susretnu svećenika najčešće pomisle na odlazak s ovoga svijeta i to ih malo ustraši. Tek tako. I što u tome ima loše? Rekao mi je jedan djeda, nekoć davno, usred Sarajeva, da je opasan čovjek koji se ne boji Boga. Onaj tko se boji samo ljudi spreman je učiniti svašta kad ga ljudi ne mogu vidjeti. Djeda mi nije podilazio jer nisam bio tada u svećeničkoj uniformi nego u onoj sivomaslinastoj, stare jugovojske. Dobar je strah Božji i svima čini dobro, a i sestrama i liječnicima i samim svećenicima. Nažalost, može se dogoditi da svećenici imaju najmanje straha Božjeg. Oguglaju na Božju prisutnost i na ono što propovijedaju. Dobar je strah Božji i blago onomu tko ga ima.

Dakle, na pitanje koje mi se nametnulo: Možda ne želi vidjeti svećenika?, u glavi sam odgovorio: Dobar je strah Božji!, i krenuo prema njemu. Čim sam se približio on je maknuo prekrivač s glave i skoro poskočio s kreveta. Nije to bilo iz straha. Obradovao se što me je vidio. Uskliknuo je: Sami vas je Bog poslao! Mislio sam se hoću li vas pozvati ili neću, ali sada je sve riješeno. Bog je odlučio umjesto mene. Mogu li dobiti bolesničko pomazanje? I još pitate? – veselo sam mu odgovorio. Jedva čekam nekomu dijeliti Sv. Ulje. Zato sam ovdje! I još mi je draže kad sami pacijent to traži, a ne kad me zove njegova rodbina. Idemo!

I bilo je mirisno. Najprije sam ga obradovao s onim samarijskim uljem koje mi je napravila jedna sestra, a koje sliči na ono kojim je Krist bio pomazan u Betaniji. Sva se soba napunila mirisa. Ćiro se pošteno razvedrio. Zna se, prije toga je bio malkice potišten i zamišljen. Aromaterapija djeluje. To je Božja aromaterapija. Bolja je i jača od milijun pobožnih riječi. Nije bez veze i sam Krist, Bogočovjek, htio uživati u toj vrsti terapije. Trebala mu je kada je osjećao bol što će ga se svi odreći i napustiti. Pomazan je, naime,  za Njegov ukop – kako je On sam rekao!

A evo, napokon, zašto mislim da se radi o velikoj ribi. Nakon pomazanja i Očenaša, pozovem primatelja da svima sve oprosti, i sve novčane i druge materijalne dugove, a ne samo one duševne. Ljudi smo. Nismo anđeli. Materija smo. Prah i pepeo. Bila je, naime, Pepelnica. A on k’o iz topa: Već jesam! Kada me je sin vozio na Hitnu, rekao sam mu u autu da svima sve opraštam i da javi onima koji su mi dužni novce da im opraštam i da ne trebaju vratiti. Paf! Koji udarac! Nije šala! Ne šali se Ćiro! Provjerio sam kod njegovih kolega! Kolege najbolje znaju svoga kolegu! Nekada i bolje od same supruge!

Pazite, sve se to događa na Covid-centru. Sve je tamo tugaljivo. Prostorije su pune Marsovaca. Lica se ne vide. Svi su u rukavicama. I ispred moga nosa je vizir. Ćiro me je obradovao kao kad sam nedavno ispred Marjana ulovio jednu poštenu ribu. Bila je komarča i imala je više od kila i pol. Nastavili smo i malo ćakulati. On dobro diše, premda je na kisiku. Snažna je osobnost, to se vidi. Usred tog raspoloženja ulazi sestra u sobu i pita Ćiru: Doktore, hoćete li sada uzeti tabletu? – Doktore!?! – Pa to je doktor. Na jednom od katova povrh Covid-centra on liječi druge pacijente. Tamo je dobio koronu i sada su ga zadržali na dnu. Rekao mi je s kojeg je odjela i koji posao radi. To je, za sada, tajna za širu javnost. Pravi je! Bog me je preko njega ohrabrio da i dalje nastavim strašiti ljude! Živio strah Božji! Živjelo opraštanje dugova! Da mogu doći do Bona Voxa rekao bih mu da organizira jedan planetarni koncert (Sjećate li se onoga koncerta za opraštanje dugova afričkim zemljama!) da svi svima oproste sve dugove, bilo duhovne, bilo materijalne. Ne samo države državama i kompanije pojedincima i slično, nego svaki pojedinac svakom pojedincu. Resetirajmo se na nulu i krenimo iznova. Dolje dugovi! Živjelo opraštanje! Živjelo oslobođenje od dugova! Živjeli liječnici koji riskiraju život liječeći u vremenu korone! Svi su odreda velike ribe!