Sotona jako voli kušati čovjeka upravo u pustinji. Zašto? Zato što Bog voli govoriti čovjeku upravo u pustinji. Pustinja je, dakle, bojišnica na kojoj se monah pokušava boriti, a poglavito se nastoji oduprijeti napastovanju Đavla. Sveti Antun Pustinjak ostavlja sve i odlazi u pustinju – Sotonino prebivalište. Sotona ga ondje ne želi. Zna da mu je Antun velika opasnost.

Netko može misliti da su činjenice koje sam upravo iznio puka fantazija, za mene su one istina. Nadnaravan svijet postoji i uvijek nas prati. Ne samo svijet svjetla, nego i svijet tame. Samo čovjek čiji je duh osobito izvježban može doprijeti izvan stvarnoga svijeta i vidjeti ono što se događa u nadnaravnom svijetu. Samo vrlo malen broj ljudi uspije vidjeti i u sebi živjeti veliku bitku koja se oduvijek odvija na nebu između Boga i Sotone. Navedeni događaji bili su nevjerojatan okršaj između Antuna, mladića koji je postao monah, i Sotone. Taj je okršaj vrlo sličan onome koji se događa između egzorcista i Sotone.

Kada je Đavao vidio kako sveti Antun živi, postao mu je zavidan. I zato ga nije gubio iz vida. Na početku je činio sve da ga odvrati od njegovih asketskih vježba. Napastovao ga je tako što mu je u pamet dozivao vremena kada je bio bogat, bezbrižna vremena u obitelji. Zatim ga je napastovao novcem, hranom i ispraznošću. Antunova je duša bila malo potresena i zbunjena, što je bio znak da ga Sotona dobrano napastuje.

Noću je Sotona na sve moguće načine kušao Antuna. Danju ga je mučio strašnim mislima. Utuvljivao mu je u glavu sve moguće napasti. Antun se borio jedinim oruđem koje je imao – molitvom. Na bludne napasti reagirao je postom. Molitva i post vrlo su brzo postali nesavladiv bedem za Sotonu. Noću mu se Sotona pojavljivao u njegovoj ćeliji u liku prelijepe i putene žene. Došla je samo radi njega. „Slastan zalogaj” koji mu se nudio. Antun je na tu napast reagirao još većom molitvom i postom. Tjerao je daleko od sebe usijano ugljevlje zasjeda i napasti.

Jedne se noći Sotona pojavio u obličju djeteta crne rase. Ušao je u Antunovu ćeliju i rekao mu:

„Mnoge sam zaveo i natjerao ih da padnu. I još sam mnogo toga učinio. A sada sam skršen.”

Antun je uzvratio:

„Tko si ti da tako sa mnom govoriš?”

„Ja sam prijatelj bludnosti koji opsjeda mlade. Moje je ime duh bludnosti. Kolike sam zaveo koji su htjeli živjeti čisto! Koliko sam primamio ljudi koji su živjeli uzdržljivo! Ja sam onaj koji te često muči i kojega si ti toliko puta odbacio.”

„Zato si dostojan prezira. Crn si u duši i u tijelu i objavio si se u obličju slabašna dječaka. Uostalom, ne marim za tebe. Gospodin je moja pomoć i postidjet ću neprijatelje svoje.”

Na te je riječi Sotona prerušen u dječaka pobjegao. Antun je otišao živjeti u grobnicama blizu grada. Na to mjesto nitko nije dolazio. Zatvorio se u jednu grobnicu i započeo asketske vježbe. Sotona ga je napadao. Slao je protiv njega mnoštvo đavola. Okrutno su ga izudarali. Antun je ležao na podu kao mrtav. Bio je u stanju polusvijesti. Ovako se obraćao demonima:

“Evo me ovdje, ja sam, Antun. Neću pobjeći od vaših udaraca. Pa ako me još budete udarali, nikada se neću odvojiti od ljubavi Kristove.”

Sotona je bio bez riječi. I pun mržnje. Sazvao je svoje pse i rekao im:

„Vidite da ga nismo mogli pobijediti ni duhom bludnosti ni udarcima. Štoviše, postao je smioniji od nas. Pristupimo mu na drugi način.”

Đavli su se tada pretvorili u divlje zvijeri i zmije. I noću su napadali Antunovu grobnicu. Dolazili su medvjedi, lavovi, zmije, tigrovi, leopardi i škorpioni. Svi su ga udarali, grizli. Antun je bio na zemlji. Činilo se da je poražen. Ali mu je um bio bistar. Rekao je:

„Da vi imate neku moć, bilo bi dostatno da jedan od vas dođe. Ali, jer vam je Gospodin oduzeo svaku snagu, pokušavate me zastrašiti brojnošću. Znak vaše slabosti jest činjenica da uzimate na sebe izgled zvijeri i rugoba. Ako doista imate snagu, zašto onda oklijevate? Dođite. A ako me niste kadri napasti, zašto me onda beskorisno uznemirujete? Naša je snaga znamen križa i vjera koju imamo u Gospodina.”

Za tren oka zvijeri su nestale.

Antun je izišao kao pobjednik. Zatim se upravio prema jednom brdu. To je bilo njegovo novo utočište. Brdo, on i Bog. Sotona ga je gledao. Nije ga gubio iz vida. I na putu mu je pokazivao veliku srebrnu posudu. Antun je rekao:

„Odakle ova posuda u pustinji? Ovim putem nitko još nije hodio, ne vide se tragovi putnika koji bi na tu posudu svratili pozornost. Osim toga, tako je velika da nitko ne bi mogao proći putem a da je ne zapazi. A da je nekome ispala, vratio bi se potražiti je. Ovo je pusto mjesto. Sve su to đavolske smicalice, ali ni ovoga puta nećeš spriječiti moju volju. Jer će ova posuda propasti zajedno s tobom.”

Dok je Antun izgovarao te riječi, posuda je iščeznula u oblaku dima.

Mnogi su ljudi počeli odlaziti k Antunu. Na neki su način osjećali da je on Božji čovjek pa su išli k njemu. Noću nitko nije mogao pristupiti mjestu u kojemu je Antun boravio. S toga su se mjesta čuli urlici.

„Idi odavde!”

A onda:

„Što ti imaš s pustinjom? Više ne možeš podnositi naše zasjede!”

Neki su se pokušavali približiti mjestu u kojemu je Antun boravio. Uspjeli su krišom pogledati unutra, ali nikoga nisu vidjeli. Vidjeli su samo Antuna koji je unutra boravio.

Kada su urlici postali snažniji, kada su napadi postali bjesniji, tada se i Antunov glas snažnije čuo. Sam je pjevao:

„Neka ustane Bog! Razbježali se dušmani njegovi! Pred licem njegovim neka pobjegnu svi mrzitelji njegovi. Kao što dim iščezava, tako neka se i oni rasprše. Kao što se vosak topi pred ognjem, tako neka nestanu grješnici pred licem Božjim.“

Antun je danju primao mnoge ljude. Svima je ovako pripovijedao:

„Po našim molitvama, postu i vjeri u Krista demoni odmah padaju. Ali ako i padaju, ne miruju. Opet se približavaju, lukavo i himbeno. Jer nisu uspjeli zavesti srce pomoću užitka, postavljaju druge zamke i oblikuju slike tako što se preobražavaju i oponašaju žene, zvijeri i zmije. Ali se tih slika ne treba bojati. Ništavilo su i brzo iščezavaju. Ponekad hine da proriču budućnost. Jednoga je dana k meni došao jedan vrlo stasit đavao. Rekao mi je:

‘Ja sam božja moć. Što želiš da ti darujem?’

Na to sam reagirao tako što sam cijelo vrijeme izgovarao ime Isusovo. Drugi put, dok sam postio, taj se đavao vratio k meni u obličju pustinjaka. Ponudio mi je kruha i rekao mi:

‘Jedi i ostavi se toga posta. Ti si samo čovjek. Ako tako nastaviš, oslabit ćeš.’

Na to sam odgovorio molitvom. I on je iščeznuo.

Jednom je Sotona osobno došao k meni.

‘Tko si?’ upitao sam.

‘Ja sam Sotona.’

‘Zašto si došao ovamo?’

‘Zašto se kršćani žale na mene? Zašto se žale na mene?’

‘Zato što ih mučiš.’

‘Ne uznemirujem ih ja, oni sami sebe uznemiruju. Oslabio sam. Nemam ni mjesta ni grada. Kršćani su posvuda. Sada je i pustinja puna pustinjaka. Brinu se da sebe sačuvaju i ne proklinju me bez razloga.’

‘Iako si lažac i nikada nisi rekao istinu, ovoga si puta ipak rekao istinu. Krist, kada je došao, oslabio ti je snagu, oborio te i razgolitio te.’

Kada je čuo ime Kristovo, nije izdržao i pobjegao je.” Tako govori Antun. Narod je opet k njemu odlazio. A ubrzo su mu počeli dovoditi i opsjednute.

Među opsjednutima Antunu su doveli i nekog glasovitog čovjeka. Bio je strašno opsjednut. Glodao je svoje prste. Udarao se. Noću su ga ostavili blizu Antuna da moli za njega. Sutradan ujutro opsjednuti ga je napao. Antun je rekao: „Ne čini to on, nego đavao koji je u njemu. Zato što sam mu zapovjedio da ode u neplodna mjesta, eto, sada je poludio i zato to čini. Dakle, slavite zbog toga Gospodina! Činjenica da me napao znak je da đavao odlazi.”

I, doista, čovjek je odjednom ozdravio. Bio je slobodan.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji egzorcist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.