Ne može se zamisliti koliko đavao sprečava naš duhovni napredak. Na početku godine samoće neke je zavodio neugodnošću, žalošću, strahovima ili kakvim drugim neraspoloženjem. Kad vidi da su mu prve navale uspjele on sprema nove i zaokuplja nas kakvom novom potrebom, željom ili nadom, da nas zabavi i odvrati od puteva Božjih i brige za naše savršenstvo.

Za ovo upotrebljava okolnosti koje mu se pruže, uspomene na prošlost, novosti, sve što osjetilima zamijetimo, naša raspoloženja i naše strasti. On se dotiče sad ovog sad onog pokretača u nama kako bi nam sitnicama okupirao duh i srce. Mi se na tom zaustavljamo nepotrebnim mislima i brigama, ispraznim željama, suvišnim strahom ili kakvim drugim neumrtvljenim pokretima ili strastima.

Kad pođemo odavde donijet će nam slične i još jače privlačivosti i slične i puno opasnije zapreke. Tako da će nas, ne budemo li oprezni, čitav život držati kukavno privezane uz nešto izvan Boga.

Međutim, smrt će nas zateći. Umrijet ćemo kako smo živjeli, nesavršeni, a neprijatelj će postići ono što je htio: osramotiti nas na sudu Isusa Krista. To se nažalost i prečesto događa.

Da izbjegnemo ovu nesreću ispitujmo se brižno i gledajmo čime se najviše bavimo u mislima, uz što je najviše priraslo naše srce, koje nam strasti najjače pomućuju mir duše. Pa kad to jasno upoznamo, hitro to uklonimo kao očitu spletku đavla, koji nas želi upropastiti. Promatrajmo isto tako je li nam najžarča i najveća briga naš napredak u savršenosti našeg staleža. Ako nije tako, trudimo se svim silama doći do tog svetog raspoloženja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Louisa Lallemanta “Nauk o duhovnom životu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.