Jedno od velikih otajstava Velikoga tjedna jest objava toga kako Bog u Kristu postupa s našim odbijanjima, ponajprije s najstrašnijim odbijanjem od svih – to jest, križem. Križ užasava jer je umro Bog. Ne samo da je umro, nego je umro na najstrašniji način koji možemo zamisliti.

Otajstvo je to što Bog na tako strašnu reakciju odgovara tako što prihvaća ono što naše odbijanje nameće. Bog u Kristu prihvaća smrt, i to smrt na način koji smo mi zamislili – smrt na križu.

Izaija je predvidio sve to – Božje prihvaćanje okrutne smrtne kazne koju smo mu nametnuli – u današnjemu tekstu o „sluzi Božjemu”, iz Izaijine velike knjige proročanstava. „Sluga Božji”, koji je Mesija, ne pruža otpor onima koji mu namjeravaju nauditi, ubiti ga.

Zašto?

Bog to čini kako bi otkrio nešto od iznimne važnosti o tome tko je on i što on želi, naročito o tome kako namjerava postupiti s našim odbijanjima. A ono što on otkriva nije samo važno, već i iznenađujuće.

Svjetovni standardi pravde odredili bi da se na užas križa treba reagirati još užasnijim gnjevom, gnjevom barem jednakovrijednim onome što smo učinili križem. Ako mi odbijamo Boga, zašto on ne bi odbio nas?

Odgovor na to pitanje, koji Krist daje na križu, apsolutno je neobjašnjiv. Bog nas ne odbija, nego nam udjeljuje milosrđe koje nadmašuje zahtjeve pravde, i svijet koji je otišao krivim putem vraća na pravi put. Po svojemu odbijanju Boga mi preklinjemo za gnjev, no Bog nas ne želi uništiti – Bog nas želi spasiti.

Dakle, ono što Bog čini s križem jest da ga prihvaća, a zatim ga preobražava, ponirući u najdublje zakutke naših odbijanja, silazeći sâm u otuđenje od Boga koje mi namećemo sami sebi, i s toga nam mjesta nudi milosrđe koje je onoliko iznenađujuće koliko je nezasluženo. Naši pokušaji da uništimo Boga budalasti su i uzaludni, a u konačnici Bog poništava svaki naš pokušaj da to učinimo, jer mi u svojim nastojanjima ne uništavamo njega – riskiramo uništiti jedino sami sebe. A Bog ne želi naše uništenje.

Tako Bog na naša odbijanja odgovara svojim milosrđem. Sada moramo odlučiti jesmo li voljni prihvatiti milosrđe Božje. Ako jesmo, onda se moramo promijeniti.

To je odluka koju Kristov križ zahtijeva da donesemo.

Prema tome, kod milosrđa Božjega nije bit izbjeći posljedice, nego je bit u prilici da ispravimo stvari. Milosrđe Božje dar je druge prilike, prilike koja nam nudi mogućnost da se promijenimo, a ne da budemo uništeni.

Želimo li se mi promijeniti ili uništiti? Bog nam u Kristovu križu pokazuje što on želi. No što mi želimo? 

Evanđelje nam predstavlja žalosnu činjenicu da Juda nije bio jedini koji je izdao Krista. Činjenica je da su Krista mnogi od onih koji su mu bili najbliži u svojemu razočaranju i strahu napustili onda kada je bio u najvećoj potrebi. Unatoč svim njihovim posve suprotnim izjavama, kada je teški trenutak došao i spustile se mračne sjene, mnogi od Kristovih sljedbenika pobjegli su u mrak.

Kako je bilo tada, tako je i danas.

Nitko od nas ne bi smio biti tako ohol da smjesti sebe među onu nekolicinu koji su ostali uz Krista dok je prolazio kroz svoju patnju i smrt. Apostol Pavao podsjeća nas – kako ne bismo mislili o sebi bolje nego što bismo trebali – da su svi sagriješili, svi su zakazali (usp. Rim 3,23).

Jedino u tome stavu poniznosti čovjek može uistinu stupiti u otajstva Velikoga tjedna, dokučiti njihov smisao i razumjeti njihovu svrhu.

Ako ne priznamo svoja odbijanja, ne pokajemo se za svoje grijehe, i ako ne budemo imali jednak stav kao Krist, koji „sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge” (Fil 2,7), onda biramo čamiti u mraku, a ne hoditi s Gospodinom Isusom u njegovoj svjetlosti.

Poniznost je jedina stvar koja nam je potrebna ovoga Velikoga tjedna.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.