O TIJELOVU I PROCESIJI J. Ratzinger: Tko misli na Tijelovo, misli prije svega na procesiju toga dana Za odnos s Bogom nije potrebna samo nutarnjost, nego i izraz; ovomu izrazu ne pripadaju samo govorenje, pjevanje i šutnja, stajanje, sjedenje i klečanje, nego i zajedničko svečano hodanje u zajedništvu vjernikâ, u zajedništvu s Bogom u kojega se vjeruje papa Benedikt XVI. Foto: Flickr.com/Catholic Church England and Wales Što za mene znači Tijelovo? Najprije, sjećanje na dane slavlja kada se sasvim doslovno shvaćalo geslo koje je Toma Akvinski za tu prigodu iskovao u jednome od svojih himana posvećenih Tijelovu: Quantum potes tantum aude – Što možeš, na to se i odvaži, dostojan mu hvalospjev iskaži… Ovi nas stihovi, uostalom, podsjećaju na riječi koje je izrekao Justin Mučenik još u 2. stoljeću. U prikazu kršćanske liturgije on piše da predstojnik, tj. svećenik, treba u euharistijskome slavlju slati Bogu molitve i zahvalnice „svom snagom koja mu stoji na raspolaganju“. (Apol. I 67,5.) Na Tijelovo se čitava zajednica osjeća pozvanom preuzeti ovaj nalog: ono što možeš, na to se trebaš i odvažiti. Još osjećam miris koji je dopirao s cvjetnih sagova i sa svježih breza; tomu pripada i ukras na svim kućama, zastave, pjesme; još čujem seosku limenu glazbu koja se toga dana odvaživala i na više od onoga što je mogla i čujem pucanje mužara kojima su momci izražavali svoju baroknu životnu radost, ali su pritom ipak na svojim cestama i u svojemu selu pozdravljali Krista kao državnoga poglavara, odnosno kao jedinstvena poglavara, kao Gospodara svijeta. Trajnu se Kristovu prisutnost toga dana slavilo kao državnički posjet koji ne zaobilazi ni najmanje selo. Tijelovo je i sjećanje na pitanja koja je zadala liturgijska obnova sa svojim teološkim spoznajama. Je li zapravo ispravno, pitali smo se, jednom godišnje slaviti euharistiju kao državnički posjet Gospodara svijeta sa svim trijumfalnim znakovima radosti? Dozivali su nam u pamet da je euharistija ustanovljena u dvorani Posljednje večere i da odatle dobiva svoje trajno mjerilo. Znakovi kruha i vina, koje je Gospodin za nju izabrao, upućuju na primanje. Stoga je ispravan način zahvaljivanja za ustanovljenje ovoga sakramenta sâmo slavljenje euharistije u kojemu ostvarujemo Gospodinovu smrt i uskrsnuće da bi nas on izgradio u živu Crkvu. Stoga se činilo da je sve drugo samo pogrješno shvaćanje euharistije. K tomu valja ubrojiti i prestrašeno odbacivanje svega što je podsjećalo na trijumfalizam: ono je izgledalo nespojivo sa sviješću kršćana o vlastitoj grješnosti i s tragičnim stanjem našega svijeta. Tako je Tijelovo preraslo u zbunjenost. Mjerodavan Priručnik liturgijskih znanosti, koji se u dva sveska pojavio u razdoblju od 1963. do 1965., u prikazu crkvene godine uopće ne spominje Tijelovo. Samo sramežljivo donosi o tomu jednu stranicu pod naslovom Euharistijske pobožnosti; pokušava si pomoći u svojoj zbunjenosti nejasnim prijedlogom da bi tijelovsku procesiju trebalo završavati pričešćivanjem bolesnika jer je pričest bolesnika zapravo jedini slučaj u kojemu procesija, hodanje s hostijom, ima funkcionalan smisao. Sabor u Tridentu tu je bio manje zgrčen. On je rekao da je Tijelovo tu zbog toga da bi se pobuđivali zahvalnost i sjećanje na zajedničkoga Gospodina. Ovdje, dakle, u nekoliko riječi susrećemo tri motiva. Tijelovo treba djelovati protiv čovjekove zaboravljivosti; treba ga učiniti zahvalnim i povezano je s onim zajedničkim, s ujedinjujućom snagom koja dolazi od pogleda na jedinoga Gospodina. O tomu bi se moglo puno toga reći. Nismo li upravo u vrijeme računala, sjednica i rokovnika, koje već i školska djeca koriste, postali silno nepromišljeni i zaboravljivi? Psiholozi nam kažu da je racionalna dnevna svijest samo površina cjelokupne naše duše. No ovo nas površinsko toliko zaokupljuje da dubina više ne može doći do riječi. U konačnici to čovjeka čini bolesnim jer više ne čuje ono istinsko; čovjek zapravo više ne živi za sebe, nego živi za ono slučajno i površno. S time je povezan i naš odnos prema vremenu. Naš je odnos prema vremenu zaborav. Mi živimo u trenutku. Čak želimo zaboravljati jer tako niječemo starost i smrt. Ali ova volja za zaboravom zapravo je laž i preokreće se u silovit vapaj za budućnošću koji želi razbiti vrijeme. No i ova je romantika budućnosti, koja više ne želi biti podložna vremenu, laž koja razara čovjeka i svijet. Jedini način da se uistinu svlada vrijeme jest opraštanje i zahvalnost koja vrijeme prima kao dar i preobražava ga u zahvalnosti. No vratimo se Tridentu. Tu se, naime, sasvim nezaštićena nalazi rečenica da se na Tijelovo slavi Kristova pobjeda nad smrću, njegov trijumf. Kao što se našim bavarskim običajima Krista častilo kao visokopozicionirana državnoga gosta, tako se i ovdje poseže za starim rimskim običajem da se pobjedničkoga vojskovođu, koji se vraća kući, slavi trijumfalnom povorkom. Njegov je vojni pohod bio usmjeren protiv smrti koja proždire vrijeme i nas time prisiljava na laž koja želi zaboraviti ili razoriti vrijeme. Samo ako postoji odgovor na smrt, čovjek se uopće može nečemu smijati. Ali i obrnuto: ako postoji odgovor na smrt, onda je on istinsko i valjano opunomoćenje za radost – ono što zapravo može utemeljiti neku svečanost. Euharistija je po svojoj srži odgovor na pitanje smrti, susret s ljubavlju koja je jača od smrti. Tijelovo je odgovor na ovo središte euharistijskoga otajstva. Jednom u godini stavlja u središte trijumfalnu radost zbog ove pobjede i pobjednika prati u trijumfalnoj povorci po ulicama. Stoga se slavljenje Tijelova ne ogrješuje o prvenstvo primanja koje je izraženo u darovima kruha i vina. Naprotiv, ono tek potpuno iznosi na vidjelo što uistinu znači primiti: znači da mi Gospodinu priređujemo primanje koje dolikuje pobjedniku. Njega primiti znači štovati ga; primiti ga samo po sebi znači: quantum potest tantum aude – ono što možeš na to se trebaš i odvažiti. Sabor u Tridentu zaključuje izvode o Tijelovu rečenicom koja boli naše ekumenske uši i koja jamačno nije malo doprinijela tomu što je ova svetkovina kod naše evangeličke braće došla na zao glas. No ako se njegove formulacije očisti od strasti 16. stoljeća, iznenada se pokazuje ono pozitivno i veliko. Najprije jednostavno poslušajmo što se tu kaže. U saborskome se tekstu kaže da Tijelovo mora trijumf istine prikazati tako da „njegovi protivnici naočigled takva sjaja i takve radosti čitave Crkve… ili okopne ili pak, potreseni stidom, konačno uvide“. Ako to oslobodimo polemike, glasi ovako: snaga kojom se potvrđuje istina mora biti radost u kojoj se pokazuje. Jedinstvo se ne uspostavlja ni politikom ni akademskom teorijom nego ižarivanjem uskrsne radosti; ona vodi u središte kršćanske ispovijesti koja se tu zove: Isus je uskrsnuo. Ona vodi u središte čovještva koje tu radost iščekuje svim svojim nitima. Tako je uskrsna radost označena kao istinski element ekumenskoga i misijskoga; u njoj se kršćani trebaju međusobno natjecati i po njoj ih svijet treba prepoznavati. Tijelovo postoji radi toga. I to je najdublji smisao gesla: quantum potes tantum aude – svima ponudi sjaj lijepoga kada je riječ o izražavanju radosti iznad svake radosti. Ljubav je jača od smrti, Bog je u Isusu Kristu među nama. Tko misli na Tijelovo, misli prije svega na procesiju toga dana. Kada je ova svetkovina uvedena 1246. godine, ona, dakako, još nije postojala; imamo dokaze da je prvi put održana u Kölnu 1277. godine, devet godina kasnije nalazimo je u Benediktbeurenu. Tako je ona u njemačkim zemljama od 14. stoljeća postala sastavni dio slavljenja ovoga dana, odnosno njegovo stvarno temeljno obilježje. No nakon Sabora upravo se s procesijom više nije znalo ništa započeti. Zašto bi hostiju trebalo nositi okolo – govorilo se. Samo je jedan oblik smislene procesije bio zamisliv: hodočašćenje s jednoga ili s više različitih mjesta na zajedničko euharistijsko slavlje, dakle procesija k euharistiji, ne s euharistijom. No time se isključivala upravo posebnost tijelovske procesije. Razlog je bio u tomu što se vrijednost htjelo pridavati samo staroj rimskoj liturgiji kao istinskoj liturgiji, dakle onomu što se razvilo u prvim stoljećima na području grada Rima. A ono što je nastalo u srednjemu vijeku i sjeverno od Alpa moglo se promatrati još samo kao otpad i neshvaćanje. Danas ponovno moramo naučiti shvatiti da Crkva u svakome vremenu ostaje životna i da stoga ni njezin razvoj ne smije biti završen određenom vremenskom točkom, kao da nakon nje više ne može nastati ništa plodna i vrijedna. Jamačno, vrijeme utemeljenja, u kojemu je kršćanstvo razvilo trajne oznake svojega identiteta, ima povlašteno mjesto. No time nije iscrpljeno nutarnje bogatstvo koje je skriveno prisutno u ovome identitetu; ono se može i hoće i dalje plodno razvijati tijekom svih stoljeća. Kako, dakle, trebamo shvaćati ovu procesiju? Meni je pritom pomoglo to što sam upoznao nešto od njezinih korijena. Tu najprije postoji jedna općeljudska pretpostavka koja je u svim religijskim krugovima poticala na procesije. Za odnos s Bogom nije potrebna samo nutarnjost, nego i izraz; ovomu izrazu ne pripadaju samo govorenje, pjevanje i šutnja, stajanje, sjedenje i klečanje, nego i zajedničko svečano hodanje u zajedništvu vjernikâ, u zajedništvu s Bogom u kojega se vjeruje. U samoj kršćanskoj liturgiji raspoznatljiva su dva nutarnja ishodišta tijelovske procesije. U liturgiji Velikoga tjedna, u kojoj Crkva suostvaruje dramu posljednjega Isusova tjedna, predoznačena su dva puta svete povijesti u obliku procesije: procesija s palminim grančicama i Isusovo odlaženje na Maslinsku goru nakon ustanovljenja euharistije, dakle trijumfalan ulazak u Sveti grad i molitveni izlazak iz njega u tamu noći, u izdaju i u smrt. Obje se procesije podudaraju: Isus ulazi u grad da bi istjerao trgovce iz Hrama, što je simboličan prekid s Hramom koji dovodi do njegove smrti i istodobno je nutarnja pretpostavka toga da on u uspostavljanju euharistije razdjeljuje sama sebe i tako otvara novi hram svoje ljubavi. Ovo je razdjeljivanje sama sebe u euharistiji prethodnica smrti i uskrsnuća. No odlaženje iz grada u pashalnoj noći jest odlaženje iz ograđene sfere spasenja u prostor smrti. Liturgija je rano počela upriličavati ove dvije procesije. U 11. stoljeću u nekim je krajevima Francuske za vrijeme procesije s palminim grančicama nošeno i Presveto: nije se htjelo slaviti samo povijesno sjećanje, nego s Kristom pobjednikom trijumfalno ući u njegovu kuću i iznova mu je predati. Procesija na Veliki četvrtak po svojoj je biti nasljedovanje hostije, hodanje zajedno s Gospodinom koji se predaje za nas. No u Velikome tjednu sve to može stajati samo na rubu. Dan Tijelova pomiče ove dijelove uskrsnoga otajstva u središte i stavlja ih u vlastitu veliku svetkovinu. Ono što je na Cvjetnicu ostalo dvoznačno, zasjenjeno tamom križa, to se na Tijelovo treba dogoditi javno i veličanstveno u radosti uskrsnuća: trijumfalna povorka onoga Gospodina kojega i javno priznajemo kao Gospodina, kojemu predajemo svoje ulice i svoje trgove. K tomu valja pribrojiti i jedan drugi korijen: to su procesije po poljima. To se pokazuje u postojanju kod nas uobičajenih četiriju oltara na kojima se nekada pjevalo početke četiriju evanđelja. Broj četiri simbolizira u čitavoj povijesti religije, a tako i ovdje, četiri kraja zemlje, dakle čitav svemir, svijet u kojemu živimo. Blagoslov se davao na sve četiri strane svijeta; tako ih se htjelo posve staviti u zaštitu euharistijskoga Gospodina. I četiri evanđelja izriču to isto. Jer ona vrijede kao nadahnuta, kao dah Duha Svetoga, i njihov broj četiri izraz je snage Božje riječi i Božjega Duha koja obuhvaća svijet. Početak označava cjelinu; kada ga izgovaramo, mi dahu Duha Svetoga izlažemo četiri strane svijeta da ih on prožme i okrene k spasenju. Svijet proglašavamo prostorom Božje stvaralačke riječi i materiju podlažemo moći njegova duha. I materija je njegovo stvorenje, a stoga i prostor njegove milosne moći. I kruh zemlje u konačnici primamo iz njegovih ruku. Nije li lijepo kako ovdje novi, euharistijski kruh i svakodnevni kruh ulaze u međusoban odnos? Euharistijski kruh postaje blagoslov svakodnevnoga kruha, a u svakomu se svakodnevnom kruhu krije tiho upućivanje na onoga koji je sam htio postati kruh svih nas. Tako se liturgija otvara svakodnevici i ulazi u naš zemaljski život i naše brige; ona izlazi iz prostora crkve jer uistinu obuhvaća nebo i zemlju, sadašnjost i budućnost. Koliko nam je neophodno potreban ovaj znak! Liturgija nije privatan šport neke skupine u slobodno vrijeme, u njoj se radi o onomu što zajednički povezuje nebo i zemlju, o čovječanstvu i o čitavu stvorenju. Ova povezanost vjere sa zemljom, s cjelokupnom zbiljom, u tijelovskoj je procesiji tjelesno predstavljena hodanjem i obilaženjem naše zemlje; Joseph Pascher lijepo primjećuje da je ovo hodanje srodno s jednostavnim i izražajnim obredom polaganja ruku. No ovoga dana mi ne polažemo svoje ruke na zemlju, ove ruke koje tako često pljačkaju i oskvrnjuju svijet, nego nosimo samoga Gospodina, Stvoritelja, po toj zemlji, Gospodina koji je sama sebe htio darovati u plodu pšenice i vinove loze. Stoga nema protuslovlja između obilaženja polja i procesije sa Sakramentom, koja se razvila iz liturgije Velikoga tjedna; to se dvoje na Tijelovo stapa u jednu jedinu svečanu ispovijest otkupljujuće ljubavi Isusa Krista koja obuhvaća svijet. Stoga, kada na Tijelovo hodamo ulicama s Gospodinom, ne moramo bojažljivo paziti na svoje teološke teorije i razmišljati je li sve to što činimo ispravno i održivo, nego se trebamo slobodno i velikodušno otvoriti radosti otkupljenih: sacris sollemniis iuncta sint gaudia – u radosti neka se događa slavljenje svetih svečanosti. Što znači Tijelovo za mene? Kada se prisjećam Tijelova, ne pada mi na pamet samo ono liturgijsko, nego je to doista dan u kojemu svoju ulogu imaju i nebo i zemlja. Pred mojim očima stoji vrijeme u kojemu proljeće prelazi u ljeto; sunce stoji visoko na nebu, na livadama i poljima dozrijeva žetva. Svetkovine Crkve uprisutnjuju Kristovo otajstvo, ali budući da je Isus Krist bio uronjen u Izraelovu vjeru, ove su svetkovine, polazeći od Izraela, istodobno povezane i s ritmom godine, s ritmom sjetve i žetve. Zar bi u liturgiji u čijemu je središtu znak kruha, ploda zemlje i neba, moglo biti drukčije? Ovaj plod, kruh, smije nositi onoga u komu su nebo i zemlja, Bog i čovjek, postali jedno. Zato raspoređivanje crkvenih svetkovina unutar jedne godine nije neobično. Zato se sada možemo zapitati i o nutarnjemu ritmu duhovne godine i o mjestu koje u njemu zauzima Tijelovo. Najprije možemo vidjeti da Tijelovo izrasta iz otajstva Uskrsa i Duhova: uskrsnuće i poslanje Duha njegove su nutarnje pretpostavke. No neposredno je oslonjeno i na svetkovinu Presvetoga Trojstva u kojoj tek postaju razvidni nutarnji smisao i povezanost Uskrsa i Duhova. Bog može govoriti i može mu se govoriti samo zato što je Bog vječni razgovor ljubavi. Samo zato što je Bog u sebi odnos, može postojati odnos prema njemu; samo zato što je ljubav, može ljubiti i biti ljubljen. Samo zato što je trojstven, može postati pšenično zrno koje umire i kruh vječnoga života. Stoga je Tijelovo u konačnici priznavanje Boga i priznavanje ljubavi, priznavanje toga da je Bog ljubav. Sve što se na Tijelovo govori i čini zapravo je jedna jedina varijacija ove teme, onoga što ljubav jest i što čini. Toma Akvinski je to lijepo izrazio u jednoj od svojih pjesama posvećenih Tijelovu: nec sumptus consumitur – ljubav ne konzumira, nego daruje i u darivanju prima. U darivanju se ona ne troši, nego obnavlja. Budući da je Tijelovo priznavanje ljubavi, u središtu ovoga dana s punim pravom stoji tajna preobrazbe. Ljubav je preobrazba. Tijelovo nam kaže: da, postoji ljubav i budući da ona postoji, postoji i preobrazba i stoga se smijemo nadati. A nada nam daje snagu da živimo, da pobjeđujemo svijet. Možda je bilo dobro što smo se suočavali sa sumnjama u smisao slavljenja Tijelova. Tako smo iznova otkrili ovu svetkovinu koja nam je danas potrebnija nego ikada. Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera “Slavlje vjere”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.
U EMISIJI 'TRAG VJERE' Mons. Zdenko Križić komentirao slučaj povratka u službu svećenika osuđenog za bludničenje nad maloljetnikom
PRITVOREN JE VIDEO Šokantna snimka iz Vatikana: muškarac baca svijećnjake s oltara u bazilici sv. Petra
VIDEO Članica Božje pobjede svjedoči kako je ozdravila tijekom molitve: ‘Osjetila sam da se grba topi’
TRIBINE O OZDRAVLJENJU Božja pobjeda organizira molitvu za ozdravljenje, kao pripremu su objavili predavanja na YouTubeu
PRITVOREN JE VIDEO Šokantna snimka iz Vatikana: muškarac baca svijećnjake s oltara u bazilici sv. Petra
OBILJEŽAVA SE DANAS Papina poruka za 11. svjetski dan molitve i razmišljanja u svrhu suzbijanja trgovine ljudima: Budimo veleposlanici nade!