Zamislite sebe kao dvadesetogodišnjega poljskoga radnika koji početkom 1941. godine živi u zapuštenome stanu u Dębnikima, radničkome kvartu Krakówa. Nakon briljantnoga početka vaše sveučilišne karijere, vaše studiranje naglo je prekinula brutalna nacistička okupacija, koja je uslijedila nakon što su vašu zemlju u rujnu 1939. raskomadale dvije totalitarističke sile. Proveli ste godinu i pol radeći iznimno težak fizički posao, kako biste nekako uzdržavali sebe i svojega oca udovca, koji je već izgubio jedno dijete, vašega voljenoga starijega brata. Živite u nasilnoj okolini, gdje nema zakona – Gestapoland, kako je to kasnije nazvao jedan povjesničar – gdje vam se svakoga dana ne postavlja pitanje „Hoću li biti živ na svoj sljedeći rođendan?”, nego „Hoću li biti živ sutra?”

Jedne zimske noći dođete kući, i nađete oca mrtvoga u njegovu krevetu. Klečanje u molitvi pored njegovih posmrtnih ostataka, kasnije ćete se prisjećati, bilo je iskustvo najdublje samoće, čak i napuštenosti: „Nikada se nisam osjećao tako sam”. Pred vama su još tri i pol godine života pod nacističkim užasima, tijekom kojih će vas pregaziti njemački vojni kamion i ostaviti vas polumrtva u jarku, odakle će vas spasiti jedan prolaznik; još će vaših prijatelja umrijeti, uključujući Židove umorene u Holokaustu. Do kraja rata, 20 posto vaših sugrađana koji su bili živi 1939. godine bit će mrtvo. Uvijek iznova se pitate: „Toliko mladih ljudi gubi život – a zašto ja nisam?”

Desetljećima kasnije, kada vas upitaju da sažmete svoj život za vrijeme II. svjetskog rata u Krakówu pod nacističkom okupacijom, odgovorit ćete jednom rečenicom: „Sudjelovao sam u velikome iskustvu svojih suvremenika – poniženju od strane zla.”

To iskustvo, koje je Karol Wojtyła dijelio s milijunima drugih Poljaka, bilo je ogromni „ekspres-lonac”, a život pod takvim okolnostima na različite ljude imao je različite učinke. Neki su poludjeli. Neki su počinili samoubojstvo, ne mogavši više podnijeti strašan egzistencijalni napor svakodnevnoga života u Gestapolandu. Neki su se uključili u razne oblike otpora: oružani otpor u velikim poljskim šumama, ili u ustanku u varšavskome getu 1943. godine, i varšavskome ustanku 1944. godine; kulturni otpor okupatoru u raznim nastojanjima kako održati živom uspomenu „Poljske”, poput Rapsodijskog teatra, što ga je Wojtyła pomogao stvoriti. Većina je možda ipak nastojala naprosto preživjeti.

Pritisci koji su bili prisutni u raskomadanoj i okupiranoj Poljskoj od rujna 1939. do sredine 1945. godine mogu se usporediti sa žestokim geološkim silama što djeluju ispod Zemljine kore. Kada te sile dostignu određenu razinu zapaljivosti, ili kada se probiju kroz površinu našega planeta, mogu uzrokovati ogromnu štetu – u potresima, vulkanskim eksplozijama, i cunamijima. No još se nešto oblikuje pod tim žestokim pritiscima: dijamanti – najtvrđa, najsjajnija tvar poznata našoj znanosti; dijamanti, koji u industrijskoj upotrebi mogu rezati kroz ono što se čini neprobojnim za sve drugo; dijamanti, koji kao nakit odražavaju svjetlo jedinstvenim blještanjem.

Pod strašnim pritiscima tijekom II. svjetskog rata, Karol Wojtyła, koga će svijet mnogo bolje znati kao papu Ivana Pavla II., postao je jednom vrstom živoga dijamanta – mogao je sjeći ono što se činilo nemogućim probiti (poput Berlinskoga zida), mogao je jedinstveno odražavati svjetlost božanske milosti (kako će Ivan Pavao činiti za ljudska bića u praktičkoj beskonačnosti kulturnih okolnosti). Iskustvo rata, i patnja koju je Wojtyła tijekom njega pretrpio, proizveli su najvećega katoličkoga evangelizatora našega vremena – jer je to trpljenje bilo shvaćeno, usvojeno i preobraženo kroz prizmu križa i kršćanske vjere.

Kada je tako Ivan Pavao II. 1984. godine napisao svoje apostolsko pismo Salvifici doloris („Spasonosno trpljenje”), pisao je ne samo kao impresivan filozof i neumoran proučavatelj Biblije kakav je bio, nego kao čovjek koji je intenzivnu patnju poznavao „iznutra”. Osobno je trpio, i pomagao je drugima podnositi njihovo trpljenje. Trpljenje za Ivana Pavla nije bilo apstrakcija, nego stvarnost ljudskoga postojanja. Wojtyła je također upoznao trpljenje „iznutra” zahvaljujući svojemu obimnom iskustvu kao ispovjednik i duhovnik: inovativan svećenik, koji je svoju pastoralnu metodu jednom opisao kao „praćenje” druge kršćanske duše u otkrivanju istine o životu te druge osobe – istine otkrivene u moralnim odlukama koje donosimo.

U Salvifici doloris Ivan Pavao II. podsjeća nas da je trpljenje jedinstveno ljudskim bićima. Psi, mačke i konji osjećaju bol – ali jedino ljudska bića pate. To znači da nam trpljenje govori važne stvari o tome što znači biti čovjekom. Trpljenje nam govori da nismo samo gomile neurona. Na najdubljoj razini sebe mi smo duhovna bića. Mi imamo dušu. Trpljenje je tako jedno od onih ljudskih iskustava koje pokazuje na izvanredno i numinozno koje se nalazi s druge strane običnoga; trpljenje može biti iskustvo transcendentnosti onda kada otkriva kapacitet ljudske duše za hrabrost, izdržljivost i samopožrtvovnost. Kako je Ivan Pavao pisao, trpljenje je „jedna od onih točaka na kojima je čovjeku u određenome smislu ‘sudbina’ ići onkraj sebe”.

No ovako razmišljati o trpljenju – koliko se god duboki uvidi tako mogli steći – znači ostaviti promišljanje na razini filozofije, što za Ivana Pavla II., učitelja Crkve, nikada nije bilo dovoljno. Tako se u Salvifici Doloris također nalaze biblijska i teološka razmišljanja Ivana Pavla o trpljenju iz kršćanske perspektive, čime se jednim dijelom htjelo razbistriti nekoliko pomutnji o tome zašto trpimo, zašto Bog dopušta trpljenje, i kako trpljenje može biti otkupiteljsko.

„Ljubav je […] najdublji izvor odgovora na pitanje smisla trpljenja.”

Trpljenje u svijetu i trpljenje svijeta odražavaju činjenicu zla u svijetu, pisao je Ivan Pavao. Čovječanstvo prije čovjekova pada nije trpjelo. Počelo je trpjeti, kako je Ivan Pavao pisao u Teologiji tijela, kada je samopotvrđivanje potuklo samodarivanje onda kada su Adam i Eva jeli od „stabla spoznaje dobra i zla” (Post 2,17). No zlo koje je ušlo u stvaranje nije poništilo dobro koje je Bog proglasio o stvorenome poretku tijekom „šest dana” u kojima je Stvoritelj stvorio nešto iz ničega (Post 1,1-31). Usto, naučava se u Salvifici Doloris, budući da je zlo „određeni manjak, ograničenje, ili iskrivljenje dobra”, ljudsko je trpljenje isprepleteno i s dobrom i sa zlom, i tako dotiče otajstvo ljudske slobode.

U Starome zavjetu prema trpljenju se nekada odnosi kao prema jednom obliku kazne. No ta kazna, inzistira Ivan Pavao, nije neki oblik sadističke božanske osvete, nego se radi o prigodi da se „ponovno izgradi dobrota u subjektu koji trpi”. Sjetite se, naprimjer, Davida nakon smrti njegova prvoga djeteta, začetoga u njegovoj preljubničkoj vezi s Bat-Šebom. Ta smrt produbljuje Davidovo duboko kajanje („Sagriješio sam protiv Jahve!” [2 Sam 12,13]), i kasnije dovodi do rođenja Salomona, koji će sagraditi hram u kojemu će obitavati slava Božja.

Novi zavjet vodi nas dublje u otajstvo trpljenja, jer puki opis trpljenja i njegovih učinaka koji ponekad promijene život na dobro ne može u potpunosti pristupiti rješavanju dubokoga ljudskoga misterija sadržanoga u činjenici da mi trpimo, i da naše trpljenje može biti bolnije u duhovnome i psihološkome nego u tjelesnome smislu. Ni sâm nam razum ne bi mogao to reći, jer, kako je to rekao Ivan Pavao: „Ljubav je […] najdublji izvor odgovora na pitanje smisla trpljenja.” To je zahtijevalo više od argumenta. To je zahtijevalo očitovanje, koje je triput sveti Bog dao „u križu Isusa Krista”, čije je trpljenje kao čovjeka i kao jedinorođenoga Sina Božjega imalo „neusporedivu dubinu i intenzitet”.

Narav otkupiteljskoga kršćanskoga trpljenja oblika je križa, i to je istaknuta tema u teologiji švicarskoga polihistora Hansa Ursa von Balthasara. I nije teško pronaći balthasarovske uvide u Salvifici Doloris. Jer upravo je Balthasar napisao da je u trpljenju Kristovome „sav otpad grijeha svijeta [spaljen] u vatri trpeće ljubavi”. Uzimajući sav otpad svijeta na sebe na Kalvariji i prikazujući to Ocu u savršenome činu poslušnosti do smrti, Gospodin Isus izvršio je najveći čin otkupiteljskoga trpljenja u povijesti.

A kada je ta smrt poražena tako što je Isus uskrsnuo na nov i preobilan oblik života, sâmo je trpljenje preobraženo. Krist koji nas otkupljuje svojim trpljenjem preobražava i otkupljuje trpljenje. Krist, koji je umro za sve, svima nudi udio u otkupljenju koje je izvršio. Čineći tako, nudi nam mogućnost da i mi možemo – poistovjećujući svoje trpljenje s njihovim – sudjelovati u njegovome otkupiteljskome trpljenju za svijet. Jer kršćanin koji svoje trpljenje suobličava s Kristovim trpljenjem, oblikovanim poput križa, u sigurnome znanju da nakon Velikoga petka slijedi Uskrs, imao udjela u Kristovu trajnome otkupljenju svijeta.

Tako je trpljenje od apsurdnosti preobraženo u poslanje. Tako je trpljenje postalo izrazom ljudske slobode, a ne ljudske zarobljenosti. Tako je trpljenje postalo dijelom kršćanskoga života, življenoga kao poziv.

Ivan Pavao II. završio je Salvifici Doloris razmatranjem o usporedbi s dobrome Samarijancu. Svatko tko „zastane pored trpljenja druge osobe” jest poput dobroga Samarijanca, čije „zaustavljanje ne znači znatiželju, nego dostupnost”. Što možemo iz toga naučiti? Učimo da trpljenje, iako odraz pada svijeta i čovječanstva, može „osloboditi ljubav u ljudskoj osobi, ono nesebično ‘ja’ radi drugih ljudi, naročito onih koji pate”, onda kada je trpljenje prožeto milošću u obliku križa. Tako „svijet ljudskoga trpljenja” zaziva „svijet ljudske ljubavi”.

Posljednje godine iznimnoga života Ivana Pavla II. bile su izvrsna ilustracija – pravo utjelovljenje – nauka iz Salvifici Doloris. Živeći javno svoje tjelesno trpljenje, on nije samo zazivao „svijet ljudske ljubavi” kao reakciju na privrženost i suosjećanje koje je izazivao kod ljudi. On je također ohrabrivao druge u njihovu trpljenju, izdižući bol i duševnu patnju onkraj apsurdnosti – u područje milosti. Tako čineći Ivan Pavao također je živio karmelićanski poziv, za koji je nekada zamišljao da će ga prihvatiti kao kontemplativni redovnik, ali koji je ipak nastavio duhovno živjeti kroz svoje aktivno služenje kao dijecezanski svećenik, biskup, i kao papa.

Jer ratne godine – kovačnica u kojoj se iskovala ljudska i kršćanska osobnost Ivana Pavla II. – bile su također godine kada je on pod vodstvom laika i mističara Jana Tyranowskoga otkrio duhovnu teologiju u obliku križa, velikih protureformacijskih karmelićanskih reformatora – svetoga Ivana od Križa i svete Terezije Avilske. Od tih dvoje crkvenih naučitelja naučio je da je križ Kristov os oko koje se okreću povijest i kozmos. Na križu je otkupiteljsko trpljenje imalo svoj najradikalniji oblik – a zatim je uskrsnućem preobraženo u istinu o ljudskoj budućnosti, koja nije zaborav u svemiru smrznutome u entropiji, nego vječni život, onkraj dosega trpljenja i smrti.

Susretanje Uskrsloga koji je također bio Razapeti prvim je kršćanima davalo snage za poslanje. Taj se susret nastavlja do danas. Jer susretanje Uskrsloga koji je također bio Razapeti daje snage svima koji prihvaćaju Kristovo djelo kako bi preobrazili svoje vlastito trpljenje – i trpljenje drugih, koje prihvaćaju u solidarnosti – u blagoslov za svijet.

I za više od svijeta. Jer, kako je sveti Pavao učio Korinćane – i nas – patnja ovoga svijeta priprema nas za „obilato, sve obilatije, breme vječne slave” (2 Kor 4,17).

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.